Queen
40: Queen / Queen II / Sheer Heart Attack / A Night At The Opera / A Day At The Races / Deep Cuts Vol. One 1973-1976
Datum izdanja: 14.03.2011.
Izdavač: Island / Universal Music
Žanr: Glam, Hard Rock, Rock
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Od početka ove godine pa nadalje očekuje nas nova serija reizdanja svih albuma britanske grupe Queen.
Prvi ‘plotun’ već je ispaljen: prvih pet albuma grupe već je u
trgovinama, u bogatom pakiranju (ne može grupa koja se zove Queen
priuštiti svojim fanovima išta što nije bogato), nudi zadnju riječ u
remasteringu te nekoliko bonusa snimaka uživo iz svake faze benda. Na ovih pet albuma slušatelji mogu osjetiti kako se grupa razvijala od solidne hard-rock grupe do beskrajno eklektičnog sastava sklonog poigravanju svega sa svačim i da to u isto vrijeme zvuči ekstravagantno.
Grupa Queen bila je jedinstvena kombinacija muzičara koja je, osim neosporne sviračke kvalitete, imala tri kompetentna pjevača. Glasovne sposobnosti Freddiea Mercurya nije potrebno posebno isticati, no odličnu je potporu imao u pratećim vokalima Brianu Mayu (ujedno i gitaristu) i Rogeru Tayloru (također i bubnjaru grupe). Njihove vokalne harmonije mogle su se mjeriti s The Beach Boysima (prijašnji bend Taylora i Maya zvao se Smile!), a instrumentalistički uragani s Led Zeppelinima.
Što se diskografije tiče, paradoksalno je da albumi koji imaju ime grupe “Queen” i “Queen II” ujedno imaju i najmanje sličnosti s onim što će grupa Queen postati: istinski pop-fusion bend s istančanim smislom za apsurd kojem apsolutno ništa neće bit strano, osim, valjda, teške pornografije. Također, na kraju svakog pretjerivanja i zastranjivanja kojih su, ruku na srce, imali, u njihovom zvuku moguće je osjetiti mig koji kaže ‘samo se šalimo’. Queenovci su humor plasirali na pametno, i na taj način su ponudili drugim preozbiljnim rockerima da se počnu malo više zezati. Pretpostavljam da im je ta osobina pomogla da prežive nalet punka krajem sedamdesetih.
Prva dva albuma donose stilsko preispitivanje u područjima glam-rocka, no još više u području progresivnog rocka na tragu Led Zeppelina. Otvarajuća pjesma za njihov debi, “Keep Yourself Alive”, pokazala je izvanredno snalaženje Queenovaca u žanru pop-metala, a i ostatak albuma je dobro ostario, iako s vremena na vrijeme zvuče malo starmalo i preozbiljno.
Uglavnom, oba albuma solidna su ostvarenja (ponekad i više od toga), no nemaju onaj ‘glanc’ koji je krasio najrazvikanija ostvarenja grupe. Sukladno uvriježenim stereotipima, teško da bi itko očekivao da Freddie Mercury bez ironijskog odmaka izusti pjesmu o ogrima. Treba reći da će se utjecaji grupe Led Zeppelin osjećati i dalje, na kasnijim albumima: primjerice “Bohemian Rhapsody” kao vrlo duga pjesma bez klasičnih strofa i refrena podsjeća na strukturu još dulje i podjednako poznate “Stairway To Heaven”.
LP “Queen II” originalno je podijeljen na ‘bijelu’ stranu (stranu A, na kojoj dominiraju pjesme Briana Maya) i ‘crnu’ stranu (na kojoj je sve pjesme napisao Mercury). Poveznica ova dva albuma je i rani hit “Seven Seas of Rhye” koja zatvara oba albuma – na debiju je prisutna kao fragment, a na drugoj ploči kao puna, razrađena pjesma.
“Queen II” naslanja se na utjecaj grupe The Who, no masivni gitaristički akordi će podjednako impresionirati i dosađivati slušatelja. Poslastica na dodatnom disku uz “Queen II” je B-strana “See What A Fool I’ve Been”, spori teški blues, koji posjećuje teritorij “Since I’ve Been Loving You” Led Zeppelina.
Prvo remek-djelo treći je album grupe i zove se “Sheer Heart Attack“. To je cjelovito djelo koje zadovoljava dramaturgiju albuma, zvuči beskrajno razigrano, krajnje točke su u ravnoteži i međusobno se nadopunjuju: nevjerojatno koliko prirodno iz hard-rokačine “Brighton Rock” slijedi pop komad “Killer Queen” i to je onaj sastojak koji će krasiti sve velike albume ovog benda.
“Sheer Heart Attack” pokazao je Queen u pročišćenom zvuku, lepršave i s najboljim pjesmama do tada. Grupa je dobila na samopouzdanju, Mayeve gitare izlazile su na sve moguće načine (sve svoje dionice snimao je naknadno – u vrijeme snimanja bio je u bolnici), a sam album se može protumačiti kao izlaz iz pompoznog prog-rock ćorsokaka. Šokantno, ali istinito za poštovatelje Queenovaca iz osamdesetih, “Sheer Heart Attack” nosit će natpis ‘No Synthesizers!’ koji će krasiti i neke njihove naredne albume.
Četvrti album, “A Night At The Opera“, pokazuje sastav u manijakalnom ubrzanju (također s natpisom ‘No Synthesizers!’, što će deset godina kasnije postati samo dobra šala i kuriozitet). Ako je “Sheer Heart Attack” bio Mayev album (u smislu dominantne gitare), “Opera” ima naslage Mercuryevih maštovito postavljenih vokalnih dionica i kretanja u prividno u suprotnim smjerovima. Počinje s bombastičnom “Death On Two Legs”, pa slijedi “Lazing on a Sunday Afternoon” (identična ‘finta’ kao na “Sheer Heart Attacku”), pa red popa, red pompe: “I’m In Love With My Car” s ironičnim vokalom Rogera Taylora, a onda Deaconov biser “You’re My Best Friend”.
Nakon country rocka “’39”, šnitu hard rocka “Sweet Lady” slijedi šnita popa a la Kinks “Seaside Rendezvous”. Zatim “The Prophet’s Song” i “Love of My Life” slijede sličnu šablonu. Kulminacija je šestominutna kompozicija “Bohemian Rhapsody”: četiri (neki će reći čak pet ili šest) stavka (a capella uvod, klavirski spori dio, operni te hard rock dio, uz varijaciju klavirskog dijela na kraju) prilijepljena jedan do drugog koji međusobno nemaju veze zajedno daju pjesmu koja im je obilježila karijeru.
Pjesma “Bohemian Rhapsody” značajna je još po nečem: smatra se prvom pjesmom za koju je napravljen videospot (doduše, i ranije su se radili promotivni videoklipići, no smatra se da su tek s “Bohemian Rhapsody” videospotovi bili prepoznati kao posebna forma koja ima svoju vrijednost).
Ploča “A Night At The Opera” dobila je svoje deluxe izdanje (koje sadrži i DVD u 5.1. formatu i bla-bla-bla-sve-super-zakon-ajme-čudo-neviđeno) u 2005. godini i na tom se izdanju Brian May hvalio kako ‘sumnja da se to može nadmašiti’. Prosječnim konzumentima teško će biti prepoznati razliku između tog i najnovijeg izdanja. Dilemu rješavaju dodaci koji ne nude apsolutno ništa novo, tako da kupci deluxe izdanja “A Night At The Opera” mogu mirne duše propustiti najnoviju varijantu istog albuma.
Nasljednik “Opere” “A Day At The Races” ponavlja istu formulu (i jedan i drugi album posuđuju naslov od filmova braće Marx), no preslušavanje “A Day At The Races” nakon “A Night At The Opera” daje sličan osjećaj kao da gledate boks meč dva slično građena, podjednako brza i hrabra boksača u kojem jedan ima 100 kg, a drugi 80.
S glazbene strane gledano, možemo zaključiti da je noć u operi produktivnija od dana na utrkama, no opet, ako se neke stvari mogu napraviti samo jednom u životu (kao što je to stvaranje ploče “A Night At The Opera”), onda je “A Day At The Races” najbolji mogući časni nastavak sjajnog prethodnika.
Pjesme “Tie Your Mother Down”, “Somebody To Love”, “You Take My Breath Away” i “Good Old Fashioned Lover Boy” lijepe se za uho i u njemu dugo ostaju, a ostatak albuma pristojno sekundira. Na zaključnoj grandioznoj baladi “Teo Torriatte (Let Us Cling Together)” Freddie pjeva na japanskom.
Ponovo preslušavanje ovih albuma u poboljšanom zvuku donosi zaključke koji su već manje-više otprije poznati: “Sheer Heart Attack”, “A Night At The Opera” i “A Day At The Races” nameću se kao superiorniji nasljednici albuma “Queen” i “Queen II”, čije kvalitete su vidljive (odnosno čujne), no kao integralna djela ipak nisu za svakog slušatelja.
Ove ploče, kao i druge ploče grupe Queen, sugeriraju kolika je bila velika uloga pjevača Freddiea Mercurya i kako je ime Queen trebalo zauvijek upokojiti krajem studenog 1991. nakon pjevačeve smrti, ili barem nakon albuma “Made In Heaven” i singla “Only Good Die Young”. Sve ostale kombinacije i mutacije treba zaboraviti odmah.
Queen su, kao i Pink Floyd, ili The Beatles bili bend koji su činila četiri muzičara i kemija između njih, i bez faktora “kemije svih članova” nema smisla razmišljati o daljem korištenju originalnog imena grupe.
U ovom paketu reizdanja nalazi se još jedna kompilacija ranih radova grupe Queen nazvana “Deep Cuts Volume One 1973-1976” koja daje uvid u neke (uvjetno rečeno) manje poznate pjesme koje su ponajbolji trenuci na tim albumima, no sudbina je htjela da ne budu hitovi. Naglasak je na onom što su u to doba svirali, a to je uglavnom rock različite težine.
Pravim fanovima ti su naslovi već poznati, a ostali bi to mogli postati – već dosta dugo su u opticaju kompilacije koje pokrivaju isti ili sličan teren (pada mi na pamet “Queen Rocks”). Izbor pjesama na “Deep Cuts” načinili su May i Taylor osobno.