Krajnje vrijeme za raspad

Neki bendovi, koliko god se trudili, ne mogu napraviti više od pjesme-dvije po albumu koja će ostati upamćena barem malo duže od datuma izlaska albuma. Stereophonics su točno takav bend.

U svojoj karijeri, Stereophonics su imali hitova, ali albumi su im oduvijek škripili na veliko, a često bi procurili kao oronuli brod. I danas, nakon dvije dekade karijere nema ništa novog kod Stereophonicsa, osim što možemo zaključiti da su pomnije radili na njemu jer je došao čak četiri godine nakon posljednjeg albuma “Keep Calm and Carry On” (do sada su redovito objavljivali albume svaku neparnu godinu počevši od prvijenca iz 1997.).“Graffiti on the Train” je album koji nastavlja tradiciju Stereophonics albuma, znači klasičan brit-pop koji nema snagu onog kakav se orio u ’90-ima s povremenim odstupanjima od istog, malo prema alternativnijem rocku (“Catacomb”) ili na teritorij The Killersa (uvodnih par pjesama). Sve to zvuči i dalje vrlo britanski, pa je sam album ponovno dosegao visoko mjesto na ljestvici albuma na Otoku.Ostatak albuma većinom balansira između laganih i mid-tempo pjesama, umjetno stvorenih bombastičnih atmosfera iz čega se otkriva svo ništavilo benda. Ipak, gledajuće posljednje albume benda, ovo je prosječno do bolje ostvarenje, ali opet dosta udaljeno od onog vremena s početka karijere kada se očekivalo da će postati nova stadionska atrakcija.

“Roll the Dice” je najbolji primjer padanja u patetiku jer su s njom Stereophonicsi pokušali napraviti nešto što Muse radi s pola gasa, obogatiti pjesmu dramatičnim orkestracijama da bi pjesma dobila na dodatnoj prodornosti. U primjeru Stereophonicsa, to je ispao pravi debakl iako su orkestracije radili vrsni majstori zanata, a glavni razlog tome je što je pjesma užasna sama po sebi, pa joj niti raskošna produkcija nije mogla pomoći.

Baš taj dio albuma ima još nekoliko promašaja poput uspavljujuće “Violins and Tambourines” koju je također radila ista ekipa s Davidom Arnoldom na čelu (filmska glazba za Bonda, Godzillu i slične). Šteta, jer prenapuhanost ovih skladbi totalno odbija ponovno preslušavanje albuma jer vjerujem da se malo tko želi ponovno mučiti s ovakvom dosadom.

Da nije sve tako crno pokazuje odličan singl kakvog nisu imali još od daleke “Dakote” iz 2005., “Indian Summer“, ili akustični blues “Been Caught Cheating” koja nas podsjeća na još ranije pjesme poput “Since I Told You It’s Over” iz 2003. Znači, mogu, ali to su tek puki bljeskovi zbog kojih će karijerna ‘best of’ kompilacija možda i zvučati nečemu.

Stereophonics su oduvijek bili tu negdje u Britaniji, ali nigdje van Britanije, a ovim albumom ponovno dokazuju i zašto. Pokušaj kopiranja nekih trenutno aktualnih trendova nije im donijelo pozitivnih pomaka u zvuku, pa album ponovno obiluje previše prosječnim materijalom da bi se mogao izdići u moru recentne muzike koja je jednostavno napetija od ovog što nam Stereophonics iznova pokušavaju prodati.

Nit orkestracija su ispucane u prazno jer su takve i pjesme, potpuno isprazne i zvuče kao da su napravljene bez neke volje. To što album pretežito boravi u laganijim vodama dodatno pojačava dojam mlakosti jer su u svega dvije pjesme koliko toliko pogodili zaraznu nit pjesme, dok je ostatak vrlo monoton i dosadnjikav, bez emocija, radiofoničnosti i pamtljivih refrena, pa se možemo pitati čemu sve ovo?! Čemu se mučiti?!