Kožne hlače modernog metala su se vratile

U navali nu-metala, svim tim bendićima od nekud se sramežljivo pridruživao i Disturbed. Prije pet godina izletjeli su sa svojim debijem “The Sickness”, koji je zainteresirao mnoge. Od njihovih susjeda u glazbenim ladicama, Linkin Park se ne mijenja ni 1%, Papa Roach je pobjegao od reperskog pjevanja i na silu se pokušava uvaliti u neki zabavni punk rock svijet, a Disturbed se uvijek razlikovao od svih jer su uvijek bili pomalo više metal, nego nu.

Nikad nisam bio preveliki zagriženi ljubitelj njihove glazbe, ali svaki album me je barem toliko zainteresirao da sam ga u najmanju ruku, nekome maznuo s police i poslušao ga. Gledao sam ih kao jedine koji su svoje tipično heavy pjevanje uspjeli prilagoditi zahtjevima današnje moderne publike. Na ovom albumu, udružili su se s producentom Johnny K-em, pronašli novog basista i krenuli u kombiniranje njihovih prethodnih, “The Sickness” i “Believe” albuma.

Napravili su album malo manje nagruvan s tipičnim ‘uuu-ah-ah-ah-ah’ pjevanjem kakvog smo po prvi puta u životu čuli na prvom albumu, i ipak žešćim rifovima nego na prethodnom, malo više melodičnom. Dakle, negdje su na sredini, pa zbilja nisu napravili ama baš nikakav glazbeni pomak. Ni gore ni dolje… Ni lijevo, ni desno.

Opet su odsvirali pjesme vođene bas gitarom, duplim bas bubnjem i gitarama prelijepljenim preko stacatto pjevanja frontmana David Drainmana. To se posebno vidi na tipičnoj i logičnoj “1000 Fists” kao idealnoj za otvaranje albuma.

Pjesme “Guarded” i “Deify” koja ima bubanj kao od metalaca Godsmack, pokazale su da će pjesme i dalje ostati iste. Singl “Stricken” to nam je samo pokazao i u vizualnom izdanju na video spotu, gdje smo novo vidjeli jedino činjenicu da imaju solo na gitari tu i tamo.

Riječi su ovoga puta malo manje mračne, i dodiruju se Drainmanovih osobnih pitanja, kao klišejasti stih: “I’m searching for the answers” na “Sons Of Plunder“, političkog viđenja cijelog svijeta na žestokoj i brzoj “Avarice“, ali ima puno manje onih poznatih majmunskih kreveljenja na mikrofonu.

Mala digresija i osvježenje na cijelom albumu je odlična, malo sporija i pjevna “Overburdened” vođena bass dionicom u Tool stilu. Najveća nelogičnost je obrada. Navikli smo da neki potpuno novi i nepoznati bendovi nekakvom obradom pokušaju privući pozornost (sjetite se Alien Ant Farm), ali obraditi “Land Of Confussion” od Genesis, na trećem albumu totalno je nepotrebno i bez veze. Al, neka im bude, valjda im je gušt.

Napraviti nikakav pomak nekad je zamorno, ali nekada daje zagriženim fanovima upravo ono što žele čuti. Zato je ovaj album najtipičniji Disturbed, pa ako ih volite i ovo će vam biti do jaja. A ako baš i niste fan ovakvog tipa glazbe, neće vas natjerati da se predomislite. Ali, ako ste negdje između, onda mu dajte šansu. Nije uopće loš i pružit će vam 50 minutnu jednostavnu zabavu.