Korak do kraljevstva

Negdje iza ‘prve lige’ britanskih udarnih snaga poput Oasisa, Blura, Coldplaya i Radioheada, krije se i iz prikrajka viri jednako kvalitetna, ali nedovoljno popularna (barem ne planetarno) ta famozna ‘druga liga’. Kako biva i u otočnom nogometu, Premier liga je odlična, ali i njihova druga liga zasigurno je daleko kvalitetnija od naše pa je tako i u glazbi.

Predvodnici iliti prvaci te druge lige su zasigurno Dovesi koji će se
svakako probiti u prvu ligu, ako ne ovim onda svakako sljedećim
albumom. A materijala, volje i iskustva za to ima.

“Kingdom Of Rust“, njihov četvrti album, oduševio me već na prvo slušanje i teško mi je povjerovati da ovaj bend još uvijek nije medijski eksponiran dok se s druge strane od nekih sličnih i možda manje kvalitetnih glazbenika ne može pobjeći jer melodije njihovih hit singlova uvijek nađu put do nas (sjetimo se samo Jamesa Blunta). Vjerujem da ću jednog dana izbjegavati i neki budući hit singl Dovesa jer su oni, svojom dugom i kvalitetnom glazbenom karijerom, to i zaslužili. Bit će to svakako prijatno izbjegavanje.

Iza sadašnjih Dovesa krije se duga glazbena karijera, začeta još davne 1995. godine, dok su članovi još bili manchesterski srednjoškolci. Tada im se bend zvao The Risk koji je imao i demo album od svega pet pjesama i relativno uspješnu turneju po manchesterskim klubovima. Bend ubrzo mijenja nekoliko članova i ime (u Sub Sub) pa objavljuje dva albuma i jedan hit singl “Ain’t No Love (Ain’t No Use)”. Bio je to dance bend (?!), ali negdje 1998. godine braća Williams, koji čine okosnicu benda, odlučuju promijeniti glazbeni stil i ime.

Tako nastaju Dovesi kakve ih danas poznajemo. Treći bend, treća sreća. Nakon debitantskog albuma “Lost Souls” iz 2002. godine, objavljuju dva izrazito uspješna i od kritike hvaljena albuma “The Lost Broadcast” (2002.) i “Some Cities” (2005.).

Nakon četiri godine snimaju “Kingdom Of Rust” s kojim ako konačno ne dotaknu kraljevstvo glazbe, sigurno će mu se približiti na svega jedan mali korak.

Album počinje odličnom pjesmom “Jetstream” koja u stilu Vangelisa i Kraftwerka upečatljivo otvara album, ostavljajući snažan dojam. Iako su u pjesmi korišteni sampleovi i sintisajzeri, ona je ipak u srži prava brit-pop stvar s energičnim gitarskim završetkom.

Naslovna “Kingdom Of Rust” sjetna je i melankolična, ljubavna pjesma koje, iako naslovna, nije najbolja. Drugi singl “Winter Hill” klasičan je, melodičan filter snimljen samo s jednom svrhom – da postane hit, a je li im to uspjelo, pokazat će vrijeme. Pjesma ne bi bila tako loša da nije ipak malo sladunjava.

Nakon radiofonične “Winter Hill” slijedi vrhunac albuma gdje najviše do izražaja dolaze glavni aduti Dovesa, njihova melodičnost i melankolija u pjesmi “10:03“, psihodeličnost u “The Greatest Denier” te sjeta u “Birds Flew Backwards” u kojoj se vokalne i orkestralne harmonije savršeno izmjenjuju i nadopunjuju. Album logično zatvaraju klasičnom brit-pop “Spellbound‘ te “House Of Mirrors” koja je malo sjetna, pomalo psihodelična.

Duboko sam uvjeren da unatoč kvaliteti ovog albuma, on neće biti najbolji u karijeri Dovesa jer oni su zasigurno sposobni snimiti album koji će učvrstiti njihovu poziciju u prvoj glazbenoj ligi i s kojim će dobiti status koji zaslužuju. “Kingdom Of Rust” je samo uvertira u ono što će uslijediti.