Korak bliže suncu

Vanishing Point, iz Australije, objavio je svoj peti studijski album od 1997. godine i nastupnog albuma “In Thought”.

Novi album došao je čak sedam godina nakon četvrtog im studijskog djela “The Fourth Season”. Pored dva originalna člana, vokala Siliva Massara i gitarista Chrisa Porcianka, postavu benda još čine bubnjar Christian Nativo, basist Simon Best, te gitarist Jamer Maier. Album su dugo stvarali, pa su ga dva vodeća člana proglasila ‘uzdizanjem iz pepela’. Uvjereni su kako će njihovi fanovi uvidjeti korak naprijed od prethodnog albuma, dok u isto vrijeme zadržavaju ključne elemente melodičnog metala. To se na kraju pokazalo točnim, jer “Distant Is The Sun” je osvježenje i zaista korak naprijed. Sadrži nešto više tehniciranja i progresive, dok je zadržao elemente prethodnih albuma i melodičnog metala kroz melodične refrene i pozadinske orkestracije. Stihovi pjesama su također kvalitetni, a uglavnom govore o unutarnjim borbama čovjeka i teškim trenutcima i uz jednako dobro izrađenu naslovnicu, ovaj album se zaista učinio kao odmak, ili bolje reći pomak prema naprijed u sveukupnoj povijesti benda.

“Beyond Redemption” je instrumentalni uvod piana i gitarske solaže, koji prikladno uvodi u sljedeću pjesmu, a ultra brzim uvodom i tempom nastavlja se “King Of Empty Promises”, ispunjena orkestracijama i duplim bas pedalama, uz žestoke progresivne riffove. Naslovna “Distant Is The Sun” također započinje u poznatom progresivnom stilu, a od laganog početka prelazi u srednje brzu pjesmu zaraznog i melodičnog refrena.

“When Truth Lies” je srednje brza, melodičnog i pamtljivog refrena a ističe se orkestralnim elementima. Vokali Siliva Massara su tokom albuma čisti i ekspresivni, s visokim rasponom, a u pjesmi “Circle Of Fire” pridružio mu se Tony Kakko iz Sonate Arctice, kojeg Vanishing Point poznaju po tome što je za EP Sonate Arctice “Don’t Say A Word” snimio cover izvedbu pjesme “Two Minds One Soul”, te ih naknadno pozvao kao podršku na turneji.

“Circle Of Fire” je ujedno i jedna od bržih i zaraznijih pjesama, te, uz naslovnu “Distant Is The Sun” i “Let The River Run“, jedna od boljih. Među njima, potonja je po dužini i rasprostranjenijim strukturama, atipična u usporedbi s ostatkom pjesama.

Drugim dijelom albuma također dominiraju brže pjesme, od kojih se mogu izdvojiti “Era Zero” i “As December Fades“, nešto laganijeg uvoda. Završni instrumental “April” naglo prekida brzi tempo, čak i prenaglo, te privodi album kraju akustičnim gitarama i orkestracijama.

“Distant Is The Sun” će prvenstveno razveseliti stare fanove i fanove bendova sličnog zvuka, kao što su Kamelot, Serenity ili neki progresivniji poput Symphony X i Evergrey. Vanishing Point su se vratiili s dubokim, emotivnim i žestokim albumom, koji je karakteriziran dobrim stihovima, teatralnošću i žestinom. I kojeg se isplatilo čekati.