Konzumerizam kao pakao

    2734

    Kanye West

    Yeezus

    Datum izdanja: 18.06.2013.

    Izdavač: Island Def Jam / Universal Music

    Žanr: Elektronika, Hip-hop

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. On Site
    2. Black Skinhead
    3. I Am God feat. God
    4. New Slaves feat. Frank Ocean
    5. Hold My Liqour feat. Chief Keef & Justin Vernon
    6. I’m In It
    7. Blood On The Leaves
    8. Guilt Trip feat. Kid Cudi
    9. Send It Up feat. King L
    10. Bound 2 feat. Charlie Wilson

    Bijes je zasigurno jedan od najjačih ljudskih osjećaja. Ukoliko je usmjeren pravim kanalima ka epicentru dijela mozga zaduženoga za kreativnost, možemo očekivati velika djela. U nekim glazbenim žanrovima bijes je konstruktivniji pokretač nego ljubav, sreća ili tuga.

    Hip-hop je nesumnjivo takav žanr, a Kanye West je na svom novom albumu “Yeezus” jako bijesan. Dodajmo uz to i potisnuti strah od odgovornosti koju donosi očinstvo i dobivamo osnovne sastojke kako je nastao njegov šesti po redu solo album (“Watch The Throne” ipak se računa kao kolaboracija s Jay Z-em). Prethodni album “My Beautiful Dark Twisted Fantasy” lirički i sonički zvučao je poput Fellinijevog “Slatkog života” iz perspektive hip-hop glazbenika ubačenog u taj zavodljivi ali destruktivan svijet. Ovdje ide još korak dalje u prikazu surovosti i ispraznosti istoga. Glazbeno, “Yeezus” na prvu zvuči puno primitivnije, grublje i jednostavnije. Umjesto grandioznog zvuka i gustoće podloga, ovdje se Kanye odlučio na drugačiji pristup. U tome su mu najviše pomogla gospoda iz Daft Punka koja su pomogla u produkciji na čak četiri pjesme. Podloge nerijetko zvuče poput industrial rocka 90-ih ili kako Kanye sam opisuje zvuk: spoj techna i rap muzike.Album ni tekstualno nije previše kompliciran. Rime nisu pretjerano kompleksne, lako su razumljive i bez tumača riječi često potrebnih u hip-hop kulturi. Takav pristup i najviše odgovara onom što je Kanye izbacio ovdje. Naizgled ogoljeni beatovi, sirovi tekstovi koji nerijetko, namjerno ili nenamjerno, prerastaju u parodiju ili samoironiju, kako se uzme.

    West baš poput filmaša Jean Luc Godarda ubacuje razne motive u pjesme, koji nemaju nikakav logični smisao već djeluju kao kolaž svijesti. Tako možemo čuti sample mađarskog rock benda ’70-ih Omega, reggae sampleove Beenie Mana i Popcaana…

    Muziku podržava

    Black Skinhead” i “New Slaves” direktni su udari na rasizam, elitizam, ali ponajprije konzumerizam Amerike današnjice. Kad Kanye govori o robovima, on misli na to da što su prije bili ljudi isključivo zbog boje kože, danas su isto to manje-više svi koji ne pripadaju u onih nekoliko posto privilegiranih. Umjesto lancima i oružjem, danas se upravlja reklamama i marketingom. Na kraju “New Slaves” Kanye, spominjući Hampton kao mjesto svog udara, na najdirektniji je mogući način odaslao prijetnju visokoj bijeloj klasi. Na nimalo suptilan način. Iako se kritika kapitalizma i krutog kapitalizma može činiti licemjerno od nekog tko uživa njegove blagodati, nije li ustvari onaj koji iz prve ruke poznaje takav način života najiskreniji komentator?

    U drugoj polovici “Yeezusa” radnja, tj. Yeezejeve preokupacije, više su vezane za njegov privatni život, ali tekstualno izražene kao tijek misli gdje ga zaokuplja ono što o njemu ljudi govore, što sam o sebi misli, kako će voditi život. U tom dijelu albuma osjetnija je upotreba autotunesa, koja je pogotovo impresivna, čak i ako niste ljubitelji ove tehnologije, na “Blood on the Leaves” gdje se izmjenjuje sa sampleom Nine Simone. Najbolji dokaz postmodernizma hip-hopa.

    Album završava s “Bound 2” koja zvuči kao ‘stari’ Kanye, no način kako se ubacuje refren Charliea Wilsona savršeno se uklapa u ideologiju ovog albuma kao donekle kontroliranog košmara (pada na pamet ranije spomenuta usporedba s filmskom montažom Godarda gdje slike dolaze niotkuda i takve se urezuju u svijest). Da bi se možda još pobliže objasnilo stanje uma u kojem je Kanye, potrebno je vratiti se na treću stvar na albumu pod nazivom “I Am a God“. Neke će ovakav naslov odbiti, jer će smatrati da se bogati reper šepuri (iako je i to donekle istina), drugi će ga shvatiti kao mantru koju ponavlja dok ne dođe do cilja (i tu ima istine), ali možda najveća istina opet je ona koja se tiče konzumerizma i ideologije obožavanja novca.

    Ukoliko svaki dan gledamo, i čitamo o celebrityima, znamo njihove privatne stvari, preziremo ih i obožavamo, ne ispunjavaju li oni funkciju kakvu su imali starogrčki bogovi? Kanye je, pogotovo nakon braka s Kim Kardashian, na vrhu te piramide. Jednostavno igra ulogu koja mu je namijenjena, podjednako s gađenjem prema takvom samom sebi i uživanjem u nadmoći nad običnim smrtnicima.

    “Yeezus”, sonični avangardan, (iako ljubiteljima Death Gripsa ovakva muzika neće biti ništa novo), tekstualno iskren, provokativan i opasan ukoliko ga se shvati na pravi način, jedan je od kulturnih događaja godine i jedan od najcrnjih prikaza ‘slatkog života’ današnje celebrity aristokracije u bilo kojoj vrsti umjetnosti.

    Muziku podržava