Kanye West
Yeezus
Datum izdanja: 18.06.2013.
Izdavač: Island Def Jam / Universal Music
Žanr: Elektronika, Hip-hop
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Bijes je zasigurno jedan od najjačih ljudskih osjećaja. Ukoliko je usmjeren pravim kanalima ka epicentru dijela mozga zaduženoga za kreativnost, možemo očekivati velika djela. U nekim glazbenim žanrovima bijes je konstruktivniji pokretač nego ljubav, sreća ili tuga.
Hip-hop je nesumnjivo takav žanr, a Kanye West je na svom novom albumu “Yeezus” jako bijesan.
West baš poput filmaša Jean Luc Godarda ubacuje razne motive u pjesme, koji nemaju nikakav logični smisao već djeluju kao kolaž svijesti. Tako možemo čuti sample mađarskog rock benda ’70-ih Omega, reggae sampleove Beenie Mana i Popcaana…
“Black Skinhead” i “New Slaves” direktni su udari na rasizam, elitizam, ali ponajprije konzumerizam Amerike današnjice. Kad Kanye govori o robovima, on misli na to da što su prije bili ljudi isključivo zbog boje kože, danas su isto to manje-više svi koji ne pripadaju u onih nekoliko posto privilegiranih. Umjesto lancima i oružjem, danas se upravlja reklamama i marketingom. Na kraju “New Slaves” Kanye, spominjući Hampton kao mjesto svog udara, na najdirektniji je mogući način odaslao prijetnju visokoj bijeloj klasi. Na nimalo suptilan način. Iako se kritika kapitalizma i krutog kapitalizma može činiti licemjerno od nekog tko uživa njegove blagodati, nije li ustvari onaj koji iz prve ruke poznaje takav način života najiskreniji komentator?
U drugoj polovici “Yeezusa” radnja, tj. Yeezejeve preokupacije, više su vezane za njegov privatni život, ali tekstualno izražene kao tijek misli gdje ga zaokuplja ono što o njemu ljudi govore, što sam o sebi misli, kako će voditi život. U tom dijelu albuma osjetnija je upotreba autotunesa, koja je pogotovo impresivna, čak i ako niste ljubitelji ove tehnologije, na “Blood on the Leaves” gdje se izmjenjuje sa sampleom Nine Simone. Najbolji dokaz postmodernizma hip-hopa.
Album završava s “Bound 2” koja zvuči kao ‘stari’ Kanye, no način kako se ubacuje refren Charliea Wilsona savršeno se uklapa u ideologiju ovog albuma kao donekle kontroliranog košmara (pada na pamet ranije spomenuta usporedba s filmskom montažom Godarda gdje slike dolaze niotkuda i takve se urezuju u svijest). Da bi se možda još pobliže objasnilo stanje uma u kojem je Kanye, potrebno je vratiti se na treću stvar na albumu pod nazivom “I Am a God“. Neke će ovakav naslov odbiti, jer će smatrati da se bogati reper šepuri (iako je i to donekle istina), drugi će ga shvatiti kao mantru koju ponavlja dok ne dođe do cilja (i tu ima istine), ali možda najveća istina opet je ona koja se tiče konzumerizma i ideologije obožavanja novca.
Ukoliko svaki dan gledamo, i čitamo o celebrityima, znamo njihove privatne stvari, preziremo ih i obožavamo, ne ispunjavaju li oni funkciju kakvu su imali starogrčki bogovi? Kanye je, pogotovo nakon braka s Kim Kardashian, na vrhu te piramide. Jednostavno igra ulogu koja mu je namijenjena, podjednako s gađenjem prema takvom samom sebi i uživanjem u nadmoći nad običnim smrtnicima.
“Yeezus”, sonični avangardan, (iako ljubiteljima Death Gripsa ovakva muzika neće biti ništa novo), tekstualno iskren, provokativan i opasan ukoliko ga se shvati na pravi način, jedan je od kulturnih događaja godine i jedan od najcrnjih prikaza ‘slatkog života’ današnje celebrity aristokracije u bilo kojoj vrsti umjetnosti.