Konzistentni humppa folk metal

Finntroll je možda i najznačajniji predstavnik druge (ili prve) vrste folk metala, one s nešto veselijim predznakom.

Ako nije najznačajniji, onda mu nesumnjivo pripada status pionirskog predstavnika i nekog tko je utro put, izgradio temelje kompletnog pokreta koji se u prvom desetljeću 21. stoljeća pravo razmahao. Možda su ga Ensiferum ili Korpiklaani s vremenom uspjeli i nadmašiti, postati popularniji, ali albumi “Midnattens Widunder” (1999.) i “Jactens Tidd” (2001.) ostat će upisani zlatnim slovima u analima tog subžanra metala kao neka od najznačajnijih, ponajboljih izdanja.

Oni su bili najbolji možda i zato što je bend imao kontinuitet postave, no tada se najprije razbolio pjevač Katla, pa je gitarist Somnium pao s mosta u rijeku i poginuo (neki sumnjaju na samoubojstvo) i toga kao da je nestalo. A opet, folk scena se razvodnila, bendovi su počeli nicati kao trava nakon kiše, pa je donekle razumljivo da je bilo teško održati i zadržati kontinuitet. Usprkos promjenama pjevača, najprije je tu bio Tapio Wilska (“Nattfödd”, 2004.), najuren zbog preveseljačkog ponašanja, pa Mathias ‘Vreth’ Lillmans, kojemu je ovo treći uzastopni album, Finntroll se koliko-toliko uspješno nosio s konkurencijom i stigao do šestog studijskog izdanja.“Blodsvept” je, sve u svemu, ispao sasvim dobar, možda čak i najkombinatorniji bendov album, u smislu da spaja najviše različitih elemenata. Poznato je da je Finntrol oduvijek pjevao na švedskom, jer je osnivač Katla vjerovao da na taj način bolje interpretira skandinavsku povijest, pa ta tradicija nije iznevjerena ni na ovom albumu. Isto tako, među veselijim bendovima nekako je najdublje proučavao i doživljavao folk metal i odnos čovjeka i prirode, ali i imao mračan i brutalan stil velikim dijelom oslonjen na black metal. Što tekstualnom tematikom, što samim glazbenim karakteristikama black metala, pa ni ta tradicija nije iznevjerena.

Čak bismo mogli reći da se “Blodsvept” ubraja među najmračnije albume Finntrolla po svojoj atmosferičnosti, iako ima zavidan broj veseljačkih, prosvijetljenih humppa folk polka ritmova i balans između brutalne svireposti i razuzdane vragolanske rasplesanosti nešto je što mu, uz puno siroviju produkciju od dva-tri prijašnja, dodatno daje na vjerodostojnosti. Humppa ritmovi s metalnim su dijelovima oformili kohezivni opus koji jako dobro funkcionira i prkosi svim međusobnim različitostima, pa smo tako dobili djelo koje je s jedne strane agresivno, gotovo nehumano beskompromisno, a s druge neozbiljno, bezbrižno i optimistično.

Vreth je napokon otpustio vokale i sada zvuče (ili vrište) demonski mračno i moćno, a sveprisutne, odlučne gitare sa svojim jakim i na čvrstim temeljima građenim riffovima dodatno daju na žestini, otklanjajući bilo kakvu mogućnost sterilnosti, makar i dijela materijala. Kolaž metalnih instrumentalija nadopunjuju bubnjevi, koji se ističu preciznošću, raznolikošću, maštovitošću i brzinskom raznovrsnošću, te tutnjajuće-titrajući, poprilično zatamnjeni, ali uvijek pravilnoritmični, pulsirajući basevi. Folk melodije izvode se frulama, flautama, gajdama, a nadasve je zanimljivo to što ima puno raspuštenijih trubačkih dijelova, koji naglašavaju trollovsku atmosferu, utkanu u kompletan opus, te zamjetan utjecaj klavijatura s dosta orkestralija, što je dodalo na konzistentnosti u kompozitorskom dijelu.

Najbolja pjesma na albumu bila bi “Skogsdotter” u kojoj s raspuštenijim i razigranijim ritmovima Finntroll slušatelja naprosto bombardira instrumentalnom raznolikošću s bendžom kao apsolutnim iznenađenjem, pobjedničkim trubama, moćnim bubnjevima, živahnim flautama, pijanim povicima, razbješnjelim growlinzima, te čvrstim riffovima i izrazito dubokim basevima. Naslovna pjesma “Blodsvept” s hororskim početnim demonskim urlicima, odlučnim gitarskim riffovima, pumpajućim ritmovima, mirnim i atmosferičnim interludijem nafilanim akustikama, te kontrastom melodija i brutalnosti ubraja se u red jačih naslova.

“Rösets Kung” čvrsta je i ozbiljnija pjesma srednjeg tempa, a marševske trube, filmsko/orkestralno središnji dio, akustike i scream/growl clean pjevanja čine ju tipičnijim trollovskim naslovom. Moćnih gitarskih riffova ima i u “Skövlarens Död“, poglavito u uvodnom dijelu, dosta je akustika i nekako pritajenih folk melodija, nešto blastbeatova, gotovo šaptačkog, ali opet razornog pjevanja. “Häxbrygd” je odlučna, srednjeritmična gitarska ‘brijačina’ od početka do kraja, popunjena trubama, atmosferičnom podlogom klavijatura, growl pjevanjima, dosta syntheva i orijentalnim interludijem kao još jednim iznenađenjem, a “Midvinterdraken” već od uvodnih orkestralija izraženo je mračna, s naglašeno težim riffovima, bubnjevima koji kombiniraju pravilne, 1/1 ritmove s blastbeatom, vokali screamaju, a koncepcijski je od svih najbliža black metalu.

Nedvojbeno je da je folk metal postojao prije, a postojat će i poslije Finntrolla, no treba priznati da ga je taj bend uveo u jednu sasvim novu razinu. Da ne kažemo dao novu dimenziju odnosu čovjeka i prirode, kao glavnoj motivaciji cjelokupne karijere. U tom kontekstu bilo bi dobro i doživjeti ovaj album, koji bi, iz poviše iznesenih razloga, mogao biti treće bendovo izdanje po kvaliteti, pa možemo reći da je “Blodsvept” vratio dobar dio kredita kojima se Finntroll proteklih godina katkad i pretjerano razbacivao.