Konfrontacija moderne škole gitare i etna

Nakon uspješne turneje Stefanovskog i Tadića, poslije zajedničkog snimka “Treta majka“, dobio sam u ruke i Tadićevu ploču, istina snimljenu 21. prosinca 1995. godine u Los Angelesu, ali nimalo nagriženu zubom vremena iako je prošlo cijelih deset godina. Sam Tadić kaže da je to bila jedna brza i opuštena realizacija i pošto je grupa bila u dobroj formi, svaka skladba je snimljena iz prve (uključujući i solo).

Radi se o grupi Son Of Slavster koju su osnovali Miroslav Tadić i njegovi mladi američki kolege violinist Anand Bennett, basist Courtney Bishop i bubnjar Bryon Holley. Tih su godina oni postali prilično poznati po LA-u svirajući u jazz klubovima i world glazbu širom grada i pridobijajući publiku raznih godina, zanimanja i nacionalnosti.

Inspiraciju su nalazili kako u velikim makedonskim glazbenicima (Pecet Atanasovski, Stevo Teodosievski, Koča Pertovski) tako i u svjetski poznatim legendama (John Coltrane, Miles Davis, James Brown ili Jimi Hendrix).

Sama je ploča nekako sirova i gruba, ali ima jednu prepoznatljivu notu i svakako zaslužuje da joj se pokloni pažnja, uostalom kao i poluotok s kojeg dolazi; naravno mislim na Balkan. Zvuci violine možda su i preagresivni i utapaju gitarske rifove Tadića koji svoje ogromno znanje, imam osjećaj, žrtvuje da bi dobio izvorni etno štih u svakoj skladbi.

Jedino se skladba “O bršjm perera čaje” izdvojila kao mirnija i skrivenija. Iskreno u njoj nisam našao ništa balkansko, sirovo i etno-makedonsko tako da me se zato možda dojmila više od ostalih.

Album je solidno odsviran, iako se i Tadić ograđuje da je odsviran iz prve i grubo, direktno i sirovo, sa minimalnom produkcijom i skoro pa uživo – daje jaku kolorističku sliku. Jasno se vidi sudar šarolikosti i ljepote izvorne narodne glazbe Balkana s bluesom, soulom, funkyjem, jazzom i rockom i to na način koji je elegantan, ne pretenciozan i pun poštovanja prema njenom izvoru. Po mom ukusu, violina, koja nekako dominira cijelim albumom, preizražena je i guta sve ostalo, ali to je ionako samo stvar produkcije.

Zapravo me fascinira način na koji je Tadić uspio, istina profesionalce, uigrati i napraviti tako dobru etno orijentiranu ploču sa ljudima koji možda nikada ni nisu bili blizu Balkana. Svakako zanimljivo, ali i na neki način tužno jer sigurno postoje glazbenici iz Makedonije koji bi to odsvirali. Zanimljivo je i da sam svaki put iznova slušajući ploču čuo neki novi zvuk koji ranije nisam zamjetio.

Upravo ja zato album zanimljiv i ako se dovoljno koncentrirate možda vam i neće smetati konstantna dominacija violine koje je prekinuta samo donekle u skladbi “Čučuk“.

Još jednom moram reći, zanimljiv album, zanimljiva konfrontacija moderne škole gitare i etna, zanimljiv pristup realizaciji i svakako zanimljiv krajnji rezultat. Album nije za svakoga, nije nimalo komercijalan, ali to ne umanjuje njegovu vrijednost, zapravo ju valorizira na jedan neobičan način.

Svi zaljubljenici u etno mogli bi ostati razočarani, a opet s druge strane svi ljubitelji lika i djela Miroslava Tadića uskraćeni su glede nedostatka žustrijeg i konkretnijeg prebiranja po žicama električne gitare.