Koncert s odličnim osjećajem za blues

Otprilike prije neke četiri godine ovaj sam album već imao priliku analizirati, i to za jedan naš pisani magazin, pa mi niti sada nije, ili barem mislim ne bi trebao biti, problem nešto napisati o njemu. Da ne bih nekoga zbunio odmah na početku, reći ću da između ‘onog’ i ‘ovog’ ima tek nekoliko razlika.

Naime, prvotno izdanje iz 2003. godine objavio je EMI, ovo Edel Records, prva je verzija covera bila ‘obojena’ crvenom i žutom bojom i sadržavala dva diska, a ‘nova’ plavom i bijelom i u ‘packu’ su tri okrugle ‘pločice’. To su te razlike, a ono što je najbitnije, to se, normalno, nije promijenilo – fenomenalna svirka koja bi mogla oduševiti ljubitelje, ponajprije bluesa, pa soula, R ‘n’ B-a, rocka i hard rocka.

Kao što se i vidi po naslovu, gost ove australske skupine je Jon Lord, što znači da je tu i legendarni, nenadmašan ‘Hammond sound’, i uopće ne treba govoriti koliko je doprinio da cjelokupna izvedba zvuči puno bolje. Podatak da je s bendom 2007. godine snimio njegov drugi studijski album “Danger. White Men Dancing” dokaz je da su na ovom koncertu svi bili sretni i zadovoljni.

Mada, nije on jedini na kojeg vrijedi obratiti pozornost. Jer The Hoochie Coochie Men je, iako ‘isklesana’ s više strana, iznimno uhodana ekipa muzičara. Nakon više od 20 godina provedenih u Engleskoj i SAD-u, početkom ovog milenija osnovao ga je povratnik Bob Daisley (bas; Rainbow, Uriah Heep…), inače rođeni Australac, a ekipu upotpunio s Timom Gazeom, (gitara; Aussie), Robom Grosserom (bubnjevi) i Jimom Conwayem (usna harmonika).

Dodamo li njima ispomoć jednog takvog velikana kakav je Jon, te vokalnog solista Jimmya Barnesa (Cold Chissel) vrhunski koncert, održan prije više od pet i pol godina u Sydneyu (7.2.2003., The Basement), jednostavno se morao dogoditi.

Iako je Lord zasigurno najveća zvijezda ovdje i ponovno je svojim unikatnim stilom sviranja klavijatura dokazao majstorstvo, apsolutna je činjenica da za njime ne zaostaju, prvenstveno gitare, pogotovo u solo verzijama, ali i u prilagođavanju stilskim formama u svim individualnim naslovima.

A i Jimmyevi vokali po svojoj snazi podsjećaju na najveća imena rocka iz sedamdesetih. Zanimljivo je da je na ovom koncertu odsvirano više ‘tuđih’, nego autorskih pjesama benda, i, što je posebno zanimljivo, te verzije ne zaostaju puno za originalima, koji uglavnom datiraju iz šezdesetih.

U prvom se to redu odnosi na briljantnu Deep Purpleove baladu “When the Blindman Cries“, koja, istina ne spada u tu dekadu. U njoj se na fantastičan način ‘isprepleću’ solodijelovi gitara i klavijatura (san svih snova), a, čini mi se da ju sada čak niti Gillan vjerojatno ne bi bolje otpjevao od Jimmya.

Jedna od pjesama koju su izvođači napisali je “12 Bar Blow Jam“, i ona će sa svojim agresivnim, ali istovremeno jednostavnim, ljepljivo/zaraznim ‘ZZ topovskim’ pristupom (“Tush“) dopasti mnogima.

Blueseri, koji bi morali biti daleko najzadovoljniji izborom pjesama, mogu se usredotočiti na, recimo, Freedy Kingovu “Hideaway“, zatim Willie Dixonovu “The Hoochie Coochie Men“, a niti Daisleyeva “New Old Lady Blues” s pojačanim R ‘n’ B & soul elementima, nikako nije za odbaciti.

Naglašeno tečne i snažne solodionice usne harmonike najbolje su nadograđene s gitarističkima u još jednom ‘blueseraju’, “Dust My Brom“, a “Back at the Chicken Shack” nudi novu dozu infuzije svima koji vole čuti ‘kombinirani prijenos’ klavijatura i gitara, uz to, ovdje jako guran i s bas-linijama.

Kad sam se toliko ‘raspucao’ s imenima pjesama, red je svakako da spomenem još jednu Dixonovu, “You Need Love“, koja je u svom izvornom obliku ‘kamen temeljac’ (pa i više od toga) za ponajveći hit Led Zeppelina, “Whole Lotta Love“. Kao i Johnny Winterov “Dallas“.

Doista, između svih tih silnih klasika teško je odabrati neku posebno (možda tek “Blues with a Feeling“, ali isključivo radi imena), a i to, da se napravi, ne bi bilo pošteno prema ostalima. Pa je zato ovaj koncert najuputnije slušati ‘u komadu’, bez preskakanja. Jedino kod izmjene diskova u playeru, što ionako ide ‘automatski’.

Tek kao dodatak, ali stvarno na taj način, i to ako nekom stvarno dosadi koncert (što se ipak ne bi smjelo desiti), treba se smatrati treći disk. Koji ne može ni u kom slučaju pokvariti dojam stečen na prva dva, ali ga niti previše poboljšati.

Čisto je to jedan, onako više ‘kozmetički trik’, da se, osim u boji, ovo izdanje od prethodnika razlikuje i po količini materijala kojeg nudi. A na njemu se mogu čuti dva intervjua s Jonom Lordom, pa neke ranije, televizijske i demo snimke benda. Ništa preuzbudljivo, ali ipak razgovor s takvom veličinom možda i ne bi trebalo propustiti.

Iako se uglavnom radi o klasicima bluesa, vjerojatno dobro poznatima ljubiteljima te vrste muzike, ovim, nešto, da tako kažem, modernijim izvedbama, one nisu izgubile na svojem identitetu. Dapače, baš bih rekao da im je udahnut novi vjetar u leđa (opet moram naglasak staviti na klavijature), koji će ih (i već jeste) možda i snažnije pogurnuti prema današnjim obožavateljima takve vrste muzike nego njihove ‘prave’ verzije.