Anathema: Konceptualni uradak koji plijeni pažnju

    242

    Anathema

    The Optimist

    Datum izdanja: 09.06.2017.

    Izdavač: Kscope

    Žanr: Alternativni rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. 32.63n117.14w
    2. Leaving It Behind
    3. Endless Ways
    4. The Optimist
    5. San Francisco
    6. Springfield
    7. Ghosts
    8. Can’l Let Go
    9. Wildfirees
    10. Back To The Start

    Liverpulska Anathema karijeru je počela početkom ’90-ih godina kao doom metal bend, da bi se unatrag nekih desetak godina isprofilirala kao jedan od boljih suvremenih britanskih rock bendova. Ako ne medijskom eksponiranošću, onda barem kvalitetom muzike.

    Deseti studijski album “The Optimist” prvi je Anathemin konceptualni uradak, a pažnju plijeni prvenstveno zbog toga što se konceptom oslanja na album “A Fine Day To Exit” iz 2001. godine. Točnije rečeno, oslanja se na njegovu naslovnicu.

    “A Fine Day To Exit” označio je oveću prekretnicu u Anatheminom zvuku. Bio je to trenutak kad je bend konačno raskrstio s metalom, a tadašnjim (domaćim) metal tiskovinama, sjećam se, nije bilo teško album dočekati na nož. Iz današnje prespektive radi se o jednom od značajnijih Anatheminih uradaka.

    Muziku podržava

    Posebice se znalo okomiti na naslovnicu koja je znala biti protumačena kao patetičan pokušaj prikaza samoubojstva. Potpuno pogrešno, zapravo. Pojašnjenja radi, riječ je o fotografiji Travisa Smitha snimljenoj iz unutrašnjosti nečijeg automobila. Automobil se nalazi na plaži Silver Strand u San Diegu, kroz staklo se jasno  vidi valovito more te po pijesku razbacana odjeća (preciznije poslovno odijelo) vozača automobila. U unutrašnjosti automobila vidljiv je zamagljeni polaroid s prikazom uzorne obitelji, mobitel čiji display otkriva propuštene pozive…

    Međutim, to bi zapravo bila tek prva polovica fotografije, dok je za otkrivanje drugog dijela u ruke trebalo uzeti booklet CD-a, a gdje bi se pak primijetilo kako je glavni protagonist zapravo živ i zdrav. Barem fizički.

    Bend je tog pojedinca šesnaest godina nakon nazvao “The Optimist”, a samim albumom konačno je pokušao dati odgovor na pitanje tko je on zapravo i što se s njim u konačnici dogodilo. Spoilert alert – činjenica nema, tako da se do zaključka dolazi isključivo subjektivnim interpretacijama.

    “The Optimist” s glazbene strane nema pretjeranih dodirnih točaka s “A Fine Day To Exit”. Anathema ovdje prije svega nastavlja smjer zacrtan prethodnikom “Distant Satellites” iz 2014. godine, no, za razliku od ovog izdanja, “The Optimist” ne pati od recikliranih ideja, a segmenti sporne elektronike izvedeni su vještije i u novim pjesama ne izazivaju dojam lošeg eksperimenta kao što je to bio slučaj s “Distant Satellites”.

    Album otvara “32.63n117.14w” (koordinate plaže Silver Strand, lokacije na kojoj je Optimist posljednji put viđen), uvod na kojem se jasno čuje kako čovjek izlazi iz mora te zadihan tumara teškim stopalima po pijesku. Ulazi zatim u auto, pali radio i njegovo putovanje počinje.

    Beskompromisna “Leaving It Behind” praćena ozbiljnom dozom elektronike otkriva kristalno čistu produkciju, oštre distorzirane gitare, moćan glas Vincenta Cavanagha i energične bubnjeve Johna Douglasa. Anathema je ovdje na neki način otpustila kočnice, kao da se zasitila puke sentimentalnosti, no onaj prekrasni i prepoznatljivi Anathemin sjetni sjaj ipak vodi većinu ostatka albuma.

    Klavir veoma brzo preuzima oveću instrumentalnu ulogu i mikrofona se povremeno, uz Vincenta, hvata i uvijek sjajna Lee Douglas, no ne i glava benda Danny Cavanagh. “Endless Ways” također razbija monotoniju sentimentalnosti, ali zadržava emociju i nikako ne odsklizava u pretencioznost emotivnosti izvedbe. U sličnom tonu nastavlja se i naslovna stvar. Moćne melodije i sjajnog ritma te upotpunjena gudačima, pjesma je jedna od najboljih i najzrelijih bendovih ostvarenja.

    Anathema je i na novom albumu izuzetno emotivna, ali ovdje na površini očigledno pliva veća nada, ili bolje reći mudrost i znanje, a patetika je izbjegnuta u širokom luku, kao i svaki oblik sugestivnosti. Rekao bih da je upravo od toga ponajviše patio “Distant Satellites” zbog čega se “The Optimist” čini kao izuzetno superiornije djelo. Pojedini dijelovi albuma istkani su tugom koja je toliko iskrena i toliko stvarna da se nožem može rezati, no jedan ton Anathemine tuge u službi je daleko boljeg lijeka nego stotinu tonova izvedenih pod režimom ‘samo pozitivno’ doktrine.

    Tekstualna strana “The Optimista” minimalističke je prirode i stihovi se u pjesmama uglavnom ponavljaju. Najočiglednije je to u post-rock komadu “Springfield” gdje je minimalizmom postignut maksimalan učinak, a dojam dezorijentiranosti i dislociranosti stvarniji je od stvarnog. Manje je ovdje definitivno više, kao i u ostatku albuma, no gledajući s druge strane lako bi se mogao steći dojam kako je Anathema s godinama zapravo tekstualno itekako oslabila.

    “Close Your Eyes” ugodno iznenađuje s jazzy elementima, a “Can’t Let Go”, premda na prvu ruku zvuči kao iritantna brit pop-rock veselica, što se dalje razvija to sve više otkriva čudni tjeskobni ugođaj kojeg opet upotpunjuje ponavaljajući minimalistički tekst.

    Za kraj je ostavljena gotovo pa spektakularna “Back To The Start”, optimističnog ugođaja, odličnih vokalnih aranžmana i gudača od kojih prolaze trnci. No što se to zapravo na samom kraju pjesme događa i kuda se to glavni lik uopće vraća, to je prepušteno fanovima na razmatranje.

    Kao i u slučaju naslovnice “A Fine Day To Exit”, ni ovdje nije sve kako čini.

    Muziku podržava
    Stisni