Konačno solo bez benda kao štit

Na spomen Brody Dalle mnogim trač novinama bi bilo najbitnije da se kao teenagerka oženila za Tima Armstronga (frontmen Rancida), a da sada rađa djecu velikom Joshu Hommeu. To je ipak u cijeloj priči najmanje bitno.

Brody je rođena u Australiji i već u svojoj ranoj glazbenoj karijeri doživjela je ogroman hype s bendom The Distillers koji je imao priliku postati jedan od glavnih protagonista punk rocka/alternative rocka početkom prošlog desetljeća. Ipak, trzavice unutar benda i rođenje Brodynog prvog djeteta dovele su do raspada The Distillersa.Nova šansa se otvorila s bendom Spinnerette, ali taj bend jednostavno nije bio dovoljno dobar da bi napravio nešto više, pa je logičan slijed događaja bio da Brody novi projekt ostvari pod svojim vlastitim imenom, pa što bude, bude.Generalno, ono što je bila nit vodilja u bendovima The Distillers i Spinnerette, Brody nastavlja i na solo prvijencu “Diploid Love“, vrlo dobri alternativni rock koji ima uporište u punku.Kada vidimo kakvu je ekipu okupila oko sebe, teško je bilo sumnjati da ovaj album neće imati glavu i rep jer tu su na gitari Nick Valensi (The Strokes), članovi i suradnici Queens of the Stone Agea na ostatku instrumenata, a još gostuju Shirley Manson (Garbage), Emily Kokal (Warpaint), El Mariachi Bronx… Bome lijepa ekipica.

Postoji stara izreka ‘puno babica, kilavo dijete’, ali u slučaju albuma “Diploid Love” se to nije dogodilo jer je Brody ipak sve držala pod svojim uzdama. Vidi se da je tijekom godina izrasla u vrsnu glazbenicu i da uz pokoji savjet sa strane točno zna što želi od svojeg materijala, a to se i osjeti.

Ako krenemo od početka albuma, jasno se vidi da pjesme imaju snagu hit singlica, a da pri tome ne idu u nikakve kompromise, imaju onu potrebnu probojnost da zainteresira slušatelja, a da pri tome to ne ispadne samo za jedno slušanje. Malo hibridniji zvuk ispoliran je vrlo zaraznim melodijama i vrlo karakterističnom vokalnom interpretacijom, pa sa sigurnošću možemo reći da je ovo pravo lice autorice.

Nakon energičnog početka gdje se nalaze samo radiofonične skladbe sa synth polubaladom “Carry On” dolazi do prekretnice albuma jer se drugi dio čini nekako osobniji te manje teži nekom komercijalnijem uspjehu. Prije svega tu treba izdvojiti mračnu “Meet The Foetus/Oh The Joy” koja spaja utjecaje Garbagea, Hole i sličnih bendova.

Iako je i u prijašnjim bendovima bila glavna autorica mnogih pjesama, ne znam što je toliko dugo čekala sa samostalnim albumom. Možda joj je forma benda pružala svojevrsni štit od direktnih napada na njezino stvaralaštvo, ali ispada da se nije trebala bojati jer od najranijih dana pokazivala je znatan talent kojeg je konačno pretočila u album.

“Diploid Love” nije fenomenalan album, ima svoje mane, ponajprije u pomalo sintetičkom zvuku, ali kad se oslobodi tog, Brody pruža ono najbolje, pa slobodno možemo reći da je ovaj album skup svega što je dosad utjecalo na nju tijekom karijere, pa ne treba čuditi niti klasična ljubavna balada poput “I Don’t Need Your Love” koja je pravo otkriće albuma.