Kompleksno, kontrastno i ‘teško’ metal djelo

Debitantski album norveških newcomera In Vain jako je ‘težak’ za slušanje, i za njega je potrebno puno vremena i živaca. Vremena zato jer traje 65 minuta, a živaca jer su pjesme jako kompleksne i svaka od njih u sebi nudi puno različitosti i suprotnosti, ali i mogućnosti da ih se doživi nespretnima i nezanimljivima.

I to iz razloga jer ima puno, na prvi dojam tromih, teških i monotonih dijelova. No to je tek prvi, odnosno početni dojam.

Jer ipak je više pjesama, odnosno njihovih dijelova, koje nude podžanrovske različitosti, pa i agresivnosti. Tako je iz svakog instrumenta, ali i vokalnih izvedbi izvučen skoro maksimum njihovih mogućnosti.

Poput glasovnog izražavanja, koje je interpretirano u clean, scream, growl i guturalnim izvedbama, ali i u naratorskim i zborskim dijelovima.

Gitare su također dosta univerzalne, i u svojim, uglavnom ritmičkim, sekcijama se vrlo dobro snalaze, kako u ‘čišćim’ heavy/thrash dijelovima tako i u ubrzanijim, distorziranijim black/death/doom izvedbama.

Bubnjevi se također prilagođavaju prvenstveno izmjenama ritmova, koje se kreću od krajnje sporih do superbrzih, s tek pokojim prejakim blastbeatingom. Uz ‘deeperske’ bas dijelove, za atmosferu su zaduženi vrlo dobro složeni orkestralni aranžmani, koji su predstavljeni kroz akustične gitare, perkusije, klavijature, piano, orgulje, trube, flaute, trombone, saksofon, violine i viole.

Upravo je taj maksimalno kontrastan omjer između thrash/black/death ‘extremea’ i progresivnijih orkestralija, prepunih osjećaja tuge, melankolije i zamišljenosti, najuzbudljiviji dio albuma. Dio u čije je komponiranje, pogotovo u ovakvom slučaju kada je ono ispalo dosta skladno i harmonično, evidentno trebalo uložiti mnogo vremena i truda.

Također, vrlo je znakovito da je produkcija cijelo vrijeme ‘pratila’ događanja unutar naslova, pa tako i ona varira od polusirove pa sve do modernije, čišće, kristalno jasne varijante.

Kako su sve pjesme u prosjeku duge oko 6,5 minuta, jasno je da se u svakoj od njih našlo dovoljno prostora za sve navedene, ali i još neke karakteristike. Izbacimo li dva kraća instrumentala, od kojih je prvi naslovni intro, “The Latter Rain“, toliko hladan, zlokoban i dramatičan da naprosto tjera strah u kosti, prosjek trajanja preostalih osam pjesama diže se i na blizu osam minuta.

Možda bi, prije nego se krene u ozbiljno preslušavanje, bilo dobro čuti pjesmu “Det Rakner!” pa onda odlučiti što i kako, i da li uopće krenuti dalje. I to iz razloga što se u njoj mogu čuti kontinuirane izmjene ritmova, čišće i ‘prljavije’ gitare, modulativno solo i zborsko pjevanje, orkestralije, uglavnom skladno, ali ponegdje i preglasno ‘blastbeatingiranje’ i puno, poprilično puno mučne, tmurne atmosfere.

Dakle, veliki dio onoga što donosi ovaj materijal u kompletu. Materijal za čiju je konzumaciju potrebno strašno puno koncentracije, volje i strpljenja. Naravno, i vremena, što smo već ranije istaknuli.