Kompilacija pred konačni razlaz ili novi početak

Keane i The Killers objavili su ‘best of’ kompilacije na isti dan, a koliko ih god zvuk razlikovao, toliko ova dva benda imaju sličnosti, odnosno podudaranja.

Oba benda su izdala vrlo uspješne prvijence 2004., a do danas su im to ostali i najbolji albumi, iza sebe imaju četiri studijska izdanja, niz dobrih singlova… Ono što ih razlikuje jest da je Keane išao u prekomjerno eksperimentiranje sa zvukom čime su izgubili dosta veliki broj fanova, pa je njihova popularnost iz albuma u album padala, dok su The Killersi postali svjetska stadionska atrakcija.Iako je prošlo skoro desetak godina, vjerujem da se mnogi još uvijek rado prisjete velikih hitova s prvijenca “Hopes and Fears” kada su ovim Britancima svi prognozirali da će preuzeti primat od Coldplaya. Kako je vrijeme odmicalo, Keane su postali bend koji voli istraživati svoj zvuk, a i određene ovisnosti su učinile svoje.“Under the Iron Sea” je bio još uvijek dobar album, iako znatno slabiji od prvijenca, a standardnom zvuku pridodali su neku tminu koja se solidno uklopila u vizualnu sliku benda. Uslijedila su bezlična ostvarenja poput “Perfect Symmetry” kojeg su uneredili beskonačnim korištenjem synthova, te “Night Train EP” kojeg je najlakše zaboraviti, ali Keane to nije htio napraviti ovom zgodom.Prošlogodišnjim albumom “Strangeland” Keane se vratio dobro poznatom zvuku na početku karijere, ali očito je da je takav album došao malo prekasno zbog čega je bend odlučio uzeti malu neodređenu pauzu nakon objavljivanja “The Best of” kompilacije.

Svaki put kad je neka kompilacija u igri, recenzent ima problem kako ju opisati, a Keane daje stvarno mnogo materijala da se o sadržaju piše. “The Best of Keane” bi najbolje bilo ‘prva dva albuma plus nekoliko kasnijih singlova’, jer točno to tako izgleda. Kako drugačije opisati čak 12 skladbi s prva dva albuma, dvije nove pjesme i samo šest singlova između njih?

S takvim rasporedom, Keane kao da je želio priznati da je bio potpuno u krivu kada je skroz skrenuo u synth pop vode i da taj dio želi što prije zaboraviti. Takvom odlukom, dobili smo pomalo čudan ‘best of’ gdje imamo dva albuma gotovo u cijelosti na pladnju, a ostatak karijere sažeto u par songova. S četiri albuma iza sebe trebao se malo ravnomjernije raspodijeliti materijal jer ako netko želi slušati “Hopes and Fears” ili “Under the Iron Sea” tad će slušati te albume, a ne ovako putem kompilacije “The Best of Keane”.

S druge strane kad pogledamo, ovo jest ono najbolje što je bend napravio u desetak godina od prvog albuma naovamo, ali sam broj pjesama je u svakom slučaju trebalo smanjiti jer kompilacija nema prohodnost kao “Direct Hits” The Killersa. Dok su The Killersi znali napraviti pravi omjer hitoidnih pjesama i količine na albumu (možemo im prigovarati samo manjak određenih pjesama), Keane su otišli u drugu krajnost i umaraju slušatelja prosječnijim brojevima kojima nije mjesto na jednoj ‘best of’ kompilaciji.

Sad, je li ovo i službeni kraj benda, vrijeme će pokazati, ali očito je da su svjesni svojih grešaka; to su pokazali posljednjih albumom i ovom kompilacijom gdje obiluju rane pjesme, pa trebamo vidjeti kako će i hoće li nastaviti dalje. Ako se vrate zvuku s prvijenca, možda uspiju ponovno napraviti ono što su prije desetak godina, iako se čini da je to vrijeme iza njih što dokazuje (ne)uspjeh “Strangelanda” (daleko najslabije prodavani njihov album u Britaniji, ali i svijetu).