Kolosalni materijali za jedan od najboljih glazbenih DVD-a desetljeća!

    1004

    Norman Granz Presents: Improvisation

    Kompilacija dvd

    Izdavač: Eagle Vision / Menart

    Žanr: Jazz

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Opening Title
    2. Ballade
    3. Celebrity
    4. Ad Lib
    5. Pennies From Heaven
    6. Blues For Greasy
    7. Blues For Joan Miro (Duke Ellington At The Cote D’Azur)
    8. Nob’s Blues (Count Basie At Montreux Jazz Festival 1977)
    9. Kidney Stew (Count Basie At Montreux Jazz Festival 1977)
    10. These Foolish Things(Count Basie At Montreux Jazz Festival 1977)
    11. Ain’t Misbehavin’ (Joe Pass 1979)
    12. Prelude To A Kiss (Joe Pass 1979)
    13. Do Nothing Till You Hear From Me (Ella Fitzgerald 1979)
    14. Got It Bad And That Ain’t Good (Ella Fitzgerald 1979)
    15. Ali & Frazier Oscar Peterson At Montreux Jazz Festival 1977

    Tko god se lati proučavanja biografije i ostavštine Normana Granza, morao bi u razmatranjima poći upravo od glazbenih filmova koji su pred vama. Množina je ovdje sasvim korektno upotrebljena, jer DVD-i “Improvisation” sadrže oba filma što ih je Granz snimio u suradnji s Gjonom Miliem: “Improvisation” iz 1950. godine i prethodnik “Jammin’ the Blues” iz 1944., kao bonus.

    Oba filma neizostavni su dokumenti velikog koncertnog jazz praska što ga je Granz inicirao. Prije ciklusa “Jazz at the Philharmonic” (a riječ je o “Philharmonic Auditoriumu” u Los Angelesu) jazz se nije izvodio u koncertnim dvoranama, a niti festivalski, nekoliko dana uzastopce.

    Stoga datum 2. srpnja 1944. godine – kada je krenuo prvi JATP koncert – uistinu ostaje miljokazom koncertnog jazza kojem se najednom dalo mnogo dostojanstvenije ruho od zadimljenih, sumnjivih klubova; ovakve koncerte usred segregacije bez pardona pohodila je u velikom broju i bijela publika. Kopernikanski obrat u percepciji jazza, njegova opetovana popularizacija – nakon što je bebop revolucijom ipak odbio dio dotadašnje blazirane bijele publike i izmjestio jazz u kompleksniju, elitniju sferu od dotadašnje ‘zabavljačke provenijencije’ – jedna je od najvećih i najnespornijih Granzovih zasluga; mogli bismo kazati i životno djelo.

    Tome je zacijelo pridonio i iste godine snimljen film “Jammin the Blues” (s Lester Youngom, Marlowe Morrisom, Sid Catlettom, Barney Kesselom, Jo Jonesom…). Ideja za film potekla je od snimatelja albanskog porijekla Gjona Milia, Lifeovog fotografa što je fascinirano sjedio u publici tog drugog srpnja u suton rata.

    Muziku podržava

    Inače redatelj po profesiji, Granz je ponudu za snimanje neumivenog, naknadno nemontiranog filma prihvatio odmah – kao što je i sam film odmah po nastanku bio nominiran za Oscara u kategoriji ‘najbolji kratki film’. Promućurnom biznismenu ovo je bilo dovoljno da s Milijem krene u realizaciju novog projekta.

    Upravo taj novi projekt – 15-minutni “Improvisation” – i čini ovaj DVD čini gotovo pa senzacionalnim izdanjem. Iako se znalo kada i gdje je nastao, dugo se vremena smatrao posve izgubljenim, obzirom da se master-snimkama bio izgubio svaki trag. Film, naime, nikada nije službeno ugledao svjetlo dana, a okolnosti su podosta bizarne: Mili je imao svega jednu kameru, pa se snimanje odvijalo na način da su jazzeri (a govorimo o Charlieu Parkeru, Colemanu Hawkinsu, Elli Fitzgerald, Lesteru Youngu, Buddy Richu…) opetovano svirali skladbe na playback (!!), dok ih je Mili snimao prvo iz jednog, a potom iz drugog ugla za kasnije potrebe montaže i filmske dinamike.

    Čitav proces izrezivanja i usklađivanja zvuka i slike bio je, naravno, bolno težak i još bolnije skup, obzirom da jazzeri (a pogotovo ne ovakvi) nikada ne sviraju doslovno isto pa su odstupanja bila znatna i čitav projekt napušten.

    Vrpce sa snimkama pronađene su kada je Granz poslao velik broj traka iz svog arhiva uredniku i producentu ovog projekta, Jacquesu Muyallu, koji je pronašao film i uredio ga. Razlog zbog kojeg ovaj DVD valja smatrati senzacijom, uprkos od ranije postojećim VHS verzijama i piratskom DVD-u iz Andore što se pojavio negdje 1996., leži u tome što prijašnje varijante nemaju ni izdaleka ovoliko materijala niti je toliko minunciozno uređen.

    Istina, odstupanja između zvuka i slike vidljiva su i dalje u nekim momentima, ali teško je ne osjetiti istinsko ozarenje već u prvoj skladbi Milieva sessiona kada Charlie Parker s blaženstvom na licu sluša lirski proslov Colemana Hawkinsa.

    Upravo je pojava Charliea Parkera jedan od najvećih dobitaka “Improvisationa”. Do ovog pronalaska, jedini filmski dokument s Parkerom za kojeg znamo bile su 52 sekunde legendarnog “Groovin’ High” sessiona s Dizzyem Gillespiem. Sada imamo na raspolaganju čitavih 15 minuta više – i da DVD sadrži samo to i ništa više, bilo bi dovoljno (mladu Ellu, Lestera i Ray Browna uistinu je moguće gledati ponovo i ponovo, dok vam oči ne ispadnu iz glave).

    No, iz Granzovih arhiva izvučeno je još dobrih sat i sitno materijala, koji prvi disk čine toliko vrhunskim doživljajem da ga nije moguće dovoljno preporučiti. Bilo da je riječ o predgovoru legendarnog producenta Nata Hentoffa o Normanu Granzu, Joe Passu i njegovim dvjema solo-meditacijama, ili (pogotovu) unikatnim snimkama Dukea Ellingtona iz 1966., za vrijeme koncerata u Juan-Les-Pinsu. Možete vidjeti Dukea kako u društvu Joana Miróa šeće kroz muzej Miróove fondacije, dok iza njih promiču Rodinove skulpture, nakon čega Duke u atriju muzeja ad hoc svira “Blues for Joan Miro” u triju s Johnom Lambom i Samom Woodyardom, a Miro sa strane promatra jam…

    Tri skladbe Counta Basiea iz Montreuxa 1977. pak – u vrhunskom sastavu sa Zoot Simsom, Benny Carterom, Roy Eldridgeom… odlično pokazuju ležernu magiju njegova big-banda, dok je “Ali & Frazierall-star postave tog istog festivala (s triom Oscara Petersona – ovdje Oerstedom Pedersenom & Bobbyem Durhamom – pojačanim Dizzyem Gillespiem, Clarkom Terryem, Lockjawom Davisom) pravi podsjetnik na silovite duele koji su inicijalno obilježili koncerte “Jazz at the Philharmonic”.

    Drugi DVD krcat je prvorazrednim bonus-materijalima koji su jednako vrijedni kao i materijal na prvom disku. Clark Terry, Hank Jones i Harry Edison komentiraju Milijeva snimanja, sedam velikana jazz-univerzuma (među kojima i legendarna kritičar Ira Gitler, tvorac kovanice ‘sheets of sound’, ali i Roy Haynes i Jimmy Heath) u svojim intervjuima komentiraju lik i djelo Charliea Parkera, a možete uživati i u vrhunskoj fotogaleriji od dosada 54 neobjavljene fotografije nastale za vrijeme Millieva sessiona (Charliea Parkera koji u odijelu spava na klupi u studiju pamtit ćete, zasigurno). Za kraj, tu je i već spomenuti, odlično uređeni “Jammin’ the Blues”.

    Paradoks koji ovi filmovi pokazuju jest taj da se ni nakon nominacije “Jammin’ the Blues” nije mnogo toga promijenilo kada su u pitanju filmske snimke vrhunskih jazzera. Stvari će postati manje sporadične tek koncem šezdesetih, a dotle će neke ključne jazz-formacije već prestati postojati, mnogi ključni albumi biti snimljeni i studijski sessioni završeni. Zamislite kako bi bilo moći vidjeti atmosferu u studiju za vrijeme nastajanja Davisova “Nefertiti” ili video Monkova kvarteta s Coltraneom u klubu “Five Spot”, recimo…

    Mogućnost da vidimo dostojno uređene snimke majstora – ne samo aktera “Improvisationa”, već i svih snimki na ovim DVD-ovima, predstavljaju tek kap u moru svega onoga što je trebalo biti zabilježeno, a nije. Stoga se možemo nadati da će ovakvih izdanja tijekom vremena biti sve više, a ovim DVD-ovima bismo – obzirom na kvalitetu, količinu i unikatnost bonus-materijala, te historiografsku vrijednost i opsežnu knjižicu – uistinu trebali dati šest od mogućih pet zvjezdica.

    Muziku podržava