Kolekcionarsko izdanje rock povijesti

1977. je bila godina kada su The Jam, zajedno sa The Clash i The Sex Pistols, konačno izašli na površinu novonastalog britanskog punk-rocka i počeli rezati svoj trag u surovoj muzičkoj industriji. Možda nisu bili vođe tog stila, možda nisu bili ‘odmetnici’ kao The Clash, niti ‘opasni’ kao The Sex Pistols, ali zasigurno su ostavili dosta utjecaja na buduću rock i pop muziku koja se stvarala nakon njihovog raspada 1982.

Ono što ih je odvajalo od ostalih punk grupa je to što su bili pod utjecajem američke R&B glazbe, najviše zahvaljujući njihovom frontmenu Paulu Welleru, i što su se odijevali elegantno i s ukusom, po uzoru na bendove iz prve polovice ’60-ih, u stilu The Who ili Small Faces. Bili su, zapravo, regeneratori mod-rocka koji je bio popularan tih ranih ’60-ih (mod = modizam = lifestyle baziran na opsesiji prema odjeći i glazbi), potpuno zanemarujući hippie pokret i psihodeliju kasnih ’60-ih, koja nije imala prevelik utjecaj na njihovu glazbu.

Zanimljiva činjenica je da su bili pomalo ignorirani u SAD-u, od svirki uživo, kritika, pa do radio stanica koje su puštale neke druge bendove. To uopće ne čudi, The Jam je bio temeljito britanski bend, bez imalo ‘amerikanizacije’. U drugu ruku, The Clash je ‘prošao’ tamo gdje oni nisu. Amerika je propustila jednu od vrlo dobrih rock karijera u to doba, uzme li se u obzir da je bila kratka, samo 5 godina. Kod kuće je stvar bila potpuno drugačija, pjesme su im šarale top-ljestvicama, koncerti bili posjećeni, i što je najvažnije – fanova nije nedostajalo.

Ova dvostruka, bogato opremljena i digitalno remasterirana kompilacija donosi 49 pjesama koje presjecaju cijelokupno razdoblje njihova rada. Možda brojka 49 djeluje megalomanski, ali ovo nikako nije klasičan ‘the best of’, već zaista iscrpan presjek stvaralaštva benda, popraćen biografijom i fotografijama. Pjesme teku kronološki na oba CD-a, a preslušavanjem se osjeća pomak od početnog čvrstog punk-rocka, punog energije (“In The City“, “The Modern World“) prema pomalo umjerenijem i punijem zvuku (“Tales From The Riverbank“, “Carnation“). Najveći hitovi su iz tog kasnijeg razdoblja, kad je Paul Weller postao zreliji tekstopisac, a i zvuk im je postao prepoznatljiv, možda opet ponajviše zbog specifičnog načina na koji je Weller pjevao (akustična, a meni i njihova najdirljivija – “That’s Entertainment“).

Nažalost, u srpnju 1982. Weller odlučuje napustiti bubnjara Ricka Bucklera i basistu Brucea Foxtona. Zadnji koncert desio se u studenome te godine, a Weller je osjećao da su kao bend postigli sve što su mogli i da nema smisla nastaviti. Time je zauvijek ugasio rad The Jama i nastavio svojim putem. Osnovao je ne tako uspješan The Style Council, a zatim krenuo u solo karijeru.

Utjecaj i važnost The Jama možemo vidjeti u bitnom postotku britanskih rock/pop bendova ’80-ih i ’90-ih. Proteže se od The Smithsa, pa do pojave britpopa prije nešto više od 10 godina. Nastavlja se i danas, kroz neke mlađe i novije ‘dečke’ koji podsjećaju na Jamovce (ako ništa drugo, onda načinom oblačenja). Zato je ova kompilacija dovoljno vrijedna da zauzme mjesto u vašoj muzičkoj riznici i bude trajni zapis vremena u kojem je nastala.

Ta vremena možda bi najbolje vizualizirao ‘mlađarijom’ željnom muzike u britanskim predgrađima i betonskim naseljima, u kojima se zbiva realnost življenja. Ili još bolja usporedba – ‘Mućke’ (ranije epizode), Rodney Trotter u komandosici ili kožnjaku, život u Peckhamu… Povežite…