Kolaž svega najboljeg kod Metrica

Kanada nudi mnogo dobrih bendova, pogotovo na indie rock sceni. Jedan od takvih su zasigurno Metric.

Aktivni od 1998. pa do danas iznijeli su mnoštvo kvalitetne glazbe i zanimljivih albuma tako da su se etablirali kao jedan od jačih bendova na toj sceni.Poznati su po tome da su radili mnogo obrada glazbenika koji su utjecali na njihov rad, ali i po side-projectu Emily Hines and Soft Skeleton koji je bio pravo osvježenje kad je izišao. Iako se bila odmaknula od zvuka benda, na šestom albumu Metrica sve se posložilo tako da su opet ponudili divan album s pregršt privlačnih pjesama.Onaj osjećaj kad očekujete album benda kojeg volite i zavolite ga na prvo slušanje slučaj je kod “Pagans in Vegas“. Kao da su napravili križanac između new-wave zvuka “Old World Underground, Where Are You Now” , indieja “Fantasiesa” i synth-popa “Synthetice” i pomiješali sve dobre stvari koje ih čine uhu ugodnim te skovali album koji slavi sve sjajno kod Metrica.

Istinabog, ovaj je album mnogo više naginje elektronici, danceu i synthpopu, ali u ključu onoga što su dosad stvarali. Intervencije u teksturu zvuka su bile minimalne jer su oni itekako svjesni da je indie rock njihova glavna matrica.

Pagani su u Vegasu napravili pravu dance zabavu i otvorili vrata za sve koji vole plesati na valovima dobre glazbe. I to je ovaj album, red plesa, red kontemplacije, red šetnje kroz ljubavnu tematiku, red uživanja.

Ostali su autoironični u tekstovima i to se osjeti na većini pjesama koje su uglavnom jednostavne, ali uvijek s porukom i poantom. Prvi single s pravom je bio “The Shade” u kojoj Emily u refrenu samosvjesno pjeva “I want it all” i uvlači vas u svoj predivni vokal. Numera je omotana danceom i elektronikom, ali ipak vuče svoje korijenje u “Fantasies” i zbog toga je toliko uspjela, kao i “Cascades“, još jedna plesnija stvar u synth-pop tonu.

Napravili su oni i laganije stvari baladnog karaktera poput “Too Bad, So Sad” i “The Governess” koje čine onaj red kontemplacije nad odnosima, prijateljstvu, ljubavi.

Ta izmjena bržeg i slabijeg tempa donosi eklektičan ritam albuma koji nikad ne zapada u zamor, nego blista od početka do kraja. Pametno su posložili pjesme tako da se ne osjeća da je nešto viška ili manja, sve je to odmjereno i osmišljeno.

Las Vegas kao inspiracija, ali ne i egzaktna posveta, više kao simbolička igra i referenca na uspjeh, pad i slavu, no uvijek s distancom i ironijom kao u “Fortunes” i “Celebrate“.

Metric nas je naučio na dobru glazbu i to su napravili i s ovim albumom – intenzivna igra sa zvukom (sintisajzer u prvom planu) i tekstom pokazuje da se može imati kvalitetna diskografija ukoliko ostanete dosljedni, ali ujedno pristanete na reciklažu svega zabavnog u glazbi. “Pagans in Vegas” je takav jedan kolaž prethodnih albuma koji je u konačnici još jedno malo čudo od benda koji pametno korača glazbenim vodama.