Koktel za sve uzraste

Glazbeni pravac ‘bossa-nova’ izvedenica je brazilske ‘sambe’, čija odiseja zapadnim svijetom započinje krajem ’50-ih. godina.

U to vrijeme, iako uz paralelnu eksploziju rocka, Južna i Srednja Amerika bili su glavni, ako ne i jedini izvori egzotike u kojeg su objeručke posezali američki i europski aranžeri velikih orkestara. Njihova formula – ‘digest’ proizvod svega i svačega dopadljivog američkoj višoj srednjoj klasi zakačenoj na kokain, kreirala je takozvanu ‘easy listening’ ili ‘elevator’ glazbu. Tango, calypso, mambo, salsa, samba i konačno bossa-nova… komotno su bili smještani u tradiciju zapadnoeuropske šansone, pop glazbe, i dakako, jazza, polučivši globalnu infekciju tog lakoslušljivog trenda.

Na valu bossa-nove kao posljednjeg velikog autohtonog južnoameričkog žanra, kojeg su pronosili Antonio Carlos Jobim i Joao Gilberto, karijere su izgradili mnogi, a zanimljiva je činjenica da je najprodavanija bossa-nova ploča producirana u Americi.

Album “Jazz Samba” Stana Getza i Charliea Byrda, snimljen za Verve 1962., približio je bossa-novu široj populaciji i doslovno ga preoteo iz njegove kolijevke – Brazila. Uslijedile su brojne međunarodne suradnje, poput one Sinatre i Jobima i drugih. U svijetu jazza, Dizzy Gillespie i Herbie Mann, usporedo s tranzicijom iz ‘be-bopa’ u ‘hard-bop’, oplemenili su svoju praksu specifičnim latino sinkopama i ‘brass’ akcentima. S južnije strane, Eddie Palmieri i Arthuro Sandoval otkrivali su prostor za modalne improvizacije i poduža sola od svojih sjevernih kolega jazzera.

U tom kolopletu ne samo žanrova već čitavih kulturnih nasljeđa, kao jedini Brazilac nametnuo se Sergio Mendes. Njegova dobro odmjerena kombinacija svega gore spomenutog učinila ga je najeksponiranijim predstavnikom latino-američkog koktela. Svoje zlatno diskografsko razdoblje bilježi za Herp Albertov label A&M od sredine ’60-ih. do početka ’70-ih., koje ujedno predstavlja i samu esenciju tog srednjestrujaškog, ali zaraznog zvuka.

Iz današnje perspektive kada je slušatelj inficiran surogatnim naličjem cjelokupne glazbene povijesti, ‘easy listening’ opcija s kojom je Sergio Mendes osvajao top liste diljem svijeta u prošlom stoljeću, može mu se činiti kao logično prapočelo južnoameričke glazbe. Budući da je to daleko od istine moramo se zapitati koliko je zapravo Sergio Mendes žrtvovao svoje glazbeno ishodište kako bi dospio na tu poziciju?

Kao glasnogovornik otmjenog kiča, on reducira instrumentarij velikog orkestra, te u okviru malih, prozračnih sastava, tipičnih za bossa-novu poseže za uspješnicama Beatlesa, Simona & Garfunkela, Bacharacha… bojeći ih sramežljivim kistom jazza. S vremenom i kod njega opada razina umjetničkog promišljanja te fuzije, vjerojatno kako bi sačuvao top poziciju pored rastuće konkurencije.

Njegov opus je golem, a jedina primjetna evolucijska konstanta – razrjeđivanje južnoameričke baštine popularnim formama koje su ga u određenom periodu okruživale. Kompilacija “Celebration – A Musical Journey” to vrlo jasno oslikava. Instrumentali, kao rijetki ali vrlo vrijedni krediti pogotovo iz rane faze sa sastavom Brazil 66, gotovo su potpuno zanemareni.

I dok prvi CD ove kronološki korektno posložene kompilacije nudi slušatelju njegove najveće uspješnice iz ’60-ih., bez uvida u radove koje bi mogli biti interesantni zahtjevnijem slušatelju, na drugom disku hvatamo Mendesove povratke na scenu u raznim inkarnacijama, od ’70-ih pa sve do danas. Lov na staru slavu i beskompromisno dodvoravanje trendovima eskalira suradnjom s jalovom Fergie – barem što se glasa tiče. I tako dalje.

Svi imaju svoje bolje i lošije trenutke u karijeri. No, kada umjetnik potpisuje svoje životno djelo ovakvom prvoloptaškom kompilacijom, čije uspješnice i dan danas bezgrešno funkcioniraju na domjencima, u pred- i post-simpozijskim terminima korporacijskih perača novaca, ova kompilacija kao presjek upitno najboljeg što nam je ostavio Sergio Mendes ne zaslužuje više od tri i pol zvjezdice.