Koju god da čujete – znate da je to Bon Jovi

    907

    Bon Jovi

    This House is Not for Sale

    Datum izdanja: 04.11.2016.

    Izdavač: Island Records / Universal Music

    Žanr: Pop, Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. This House is Not for Sale
    2. Living With the Ghost
    3. Knockout
    4. Labor of Love
    5. Born Again Tomorrow
    6. Roller Coaster
    7. New Year’s Day
    8. The Devil in the Temple
    9. Scars on this Guitar
    10. God Bless This Mess
    11. Reunion
    12. Come On Up to Our House

    Čudna je ta moja ljubav prema liku kojeg ‘ne slušam’, a vjerojatno znam njegovih najviše hitova.

    Čudan je to odnos u kojem često s podsmjehom gledam drugu polovicu njegove karijere, a paralelno sneno i romantično njišem glavom na najnoviji hit. Čudno je to da sam se na njegovom koncertu sasvim dobro zabavio, ali i uspio proizvesti najviše hate-mailova od kada pišem za ovaj portal.I na kraju čudan je to mazohizam u kojem na nagovor dva bliska frenda, inače Bon Jovijevska istomišljenika, uspijem promijeniti odluku da mi se ipak ne da preslušavati i recenzirati novi album tog zlatnog dečka svjetske pop-rock scene. I eto me…Trinaesti po redu, “This House is Not for Sale” je album sa samo nekoliko bitnih ulaznih parametara i jednim izlaznim. Ovi prvi su činjenica da je Richie Sambora (opet) napustio bend, da su mu (opet) vrata i dalje otvorena, da je basist Hugh McDonlad nakon 23 godine dobio status stalnog člana bend i da je novi gitarist benda Phil X (Philip Eric Xenidis). A ovaj drugi – ovo je ultimativni Bon Jovi album! Ne, nije odlučio eksperimentirati. Ne, nije snimio prog album. Ne, nije odlučio krenuti u elektroniku.

    Kaže da je cijeli album o integritetu, jer mu se događalo svašta – od odlaska Sambore, do raskida dugogodišnjeg ugovora s izdavačem, pa sve do pokušaja da kupi Buffalo Billse. Naslovna stvar je o članovima benda, ali takav fist-pumping uvod svaki Amer može shvatiti i lokal patriotskom i uživati u očekivanom aranžmanu.

    Muziku podržava

    Living with the Ghost” je Coldplayovski epska i toliko očekivana da bi je mogao napisati bilo tko od Nickelbacka da Pink. “New Year’s Day” toliko zove na U2, da je riječi “carpe diem seize the day i sha la la” nekad i neugodno slušati. No, vjerojatno ništa neće nadmašiti otrcanu “Born Again Tomorrow“. Pjesma koju bi u Hrvatskoj vjerojatno odrađivala klapa u Areni krcatoj ljudima koji ‘slušaju sve’ (osim naravno bilo kakvog rocka i metala s kojima ih možete testirati) i glasila bi nekako ovako “Da sutra umren, reinkrarnira bi se u konobi i isti život bi opet s guštom živija.”

    Romantiku “Labor of Love” i “Baby say my name, I’ll write yours in the sky / Higher than a rocket on the 4th of July” nije potrebno ni opisivati. No, ima jedna stvar radi koje i dalje vjerujem da je Bon Jovi evergreenska faca. “The Devil in the Temple” je vjerojatno najbliže što je ikada prišao Foo Fighteres gitarama, a napokon grublji rockerski vokal na kraju pokazuje da čovjek još uvijek ima (ponešto) energije i volje da tu i tamo ispusti vječnu šablonu iz ruku.

    Većina stvari je i dalje Parni valjak za svjetske mase, ali koju god da čujete – znate da je to Bon Jovi. I taj status mu vjerojatno ni nakon četrdesetpetog albuma neće nitko oduzeti. Pa čak ni ja koji ću biti ovdje i opet vjerno čekati svog najdražeg ‘Lažova’.

    Muziku podržava
    Stisni