Koju god da čujete – znate da je to Bon Jovi

Čudna je ta moja ljubav prema liku kojeg ‘ne slušam’, a vjerojatno znam njegovih najviše hitova.

Čudan je to odnos u kojem često s podsmjehom gledam drugu polovicu njegove karijere, a paralelno sneno i romantično njišem glavom na najnoviji hit. Čudno je to da sam se na njegovom koncertu sasvim dobro zabavio, ali i uspio proizvesti najviše hate-mailova od kada pišem za ovaj portal.I na kraju čudan je to mazohizam u kojem na nagovor dva bliska frenda, inače Bon Jovijevska istomišljenika, uspijem promijeniti odluku da mi se ipak ne da preslušavati i recenzirati novi album tog zlatnog dečka svjetske pop-rock scene. I eto me…Trinaesti po redu, “This House is Not for Sale” je album sa samo nekoliko bitnih ulaznih parametara i jednim izlaznim. Ovi prvi su činjenica da je Richie Sambora (opet) napustio bend, da su mu (opet) vrata i dalje otvorena, da je basist Hugh McDonlad nakon 23 godine dobio status stalnog člana bend i da je novi gitarist benda Phil X (Philip Eric Xenidis). A ovaj drugi – ovo je ultimativni Bon Jovi album! Ne, nije odlučio eksperimentirati. Ne, nije snimio prog album. Ne, nije odlučio krenuti u elektroniku.

Kaže da je cijeli album o integritetu, jer mu se događalo svašta – od odlaska Sambore, do raskida dugogodišnjeg ugovora s izdavačem, pa sve do pokušaja da kupi Buffalo Billse. Naslovna stvar je o članovima benda, ali takav fist-pumping uvod svaki Amer može shvatiti i lokal patriotskom i uživati u očekivanom aranžmanu.

“Living with the Ghost” je Coldplayovski epska i toliko očekivana da bi je mogao napisati bilo tko od Nickelbacka da Pink. “New Year’s Day” toliko zove na U2, da je riječi “carpe diem seize the day i sha la la” nekad i neugodno slušati. No, vjerojatno ništa neće nadmašiti otrcanu “Born Again Tomorrow“. Pjesma koju bi u Hrvatskoj vjerojatno odrađivala klapa u Areni krcatoj ljudima koji ‘slušaju sve’ (osim naravno bilo kakvog rocka i metala s kojima ih možete testirati) i glasila bi nekako ovako “Da sutra umren, reinkrarnira bi se u konobi i isti život bi opet s guštom živija.”

Romantiku “Labor of Love” i “Baby say my name, I’ll write yours in the sky / Higher than a rocket on the 4th of July” nije potrebno ni opisivati. No, ima jedna stvar radi koje i dalje vjerujem da je Bon Jovi evergreenska faca. “The Devil in the Temple” je vjerojatno najbliže što je ikada prišao Foo Fighteres gitarama, a napokon grublji rockerski vokal na kraju pokazuje da čovjek još uvijek ima (ponešto) energije i volje da tu i tamo ispusti vječnu šablonu iz ruku.

Većina stvari je i dalje Parni valjak za svjetske mase, ali koju god da čujete – znate da je to Bon Jovi. I taj status mu vjerojatno ni nakon četrdesetpetog albuma neće nitko oduzeti. Pa čak ni ja koji ću biti ovdje i opet vjerno čekati svog najdražeg ‘Lažova’.