Ko’ budali šamar

Kao moderni bard, kao Gandalf s gitarom i manje sijedih, Frank Turner priča svoje priče. “Tape Deck Heart” moj je prvi sudar s ovim genijalcem naracije, priznajem.

Znam kako je otvorio prošlogodišnje Olimpijske igre u Londonu, te da iza sebe ima nekoliko albuma zbog kojih ga mnogi svrstavaju u sami vrh solo-alternativaca iako je Frank zapravo već pomalo kročio u mainstream vode. Shvaćam, prerasao je cipele koje je dosad nosio. A shvaćam i zašto.

Britanski naglasak je prvo što bi me moglo odbiti od glazbenika! Znam, plitko, no nisam vičan muzici geografski pozicioniranoj na britanskom otočju. Eto, Turner mi je sjeo ko’ budali šamar.Zašto onda? Zbog njegove moći pripovijedanja i očitog muzičkog dara koji su čelična kombinacija. Frank pjeva o toliko ispjevanoj ljubavi s toliko iskrenosti i čežnje u glasu, s toliko dirljivih stihova i zamislivih, realno-bolnih opisa.

Najsnažniji primjer za to je “Anymore“, srceslamajuća pjesma u kojoj jedva čujete prebiranje po žicama u pozadini tihog i očajnog pjevanja o prestanku ljubavi. Od ovakvih stvari dobijete knedlu u grlu i nešto vas zasvrbi u oku.

Cijeli album je zapravo jedan švedski stol s knedlama.

“Polaroid Picture” je sentimentalna i nostalgična tura po prošlim danima, no isto tako je i dobar podsjetnik za buduće dane u kojima ćemo se zapravo sjećati ovih danas. “Oh, Brother” je osobnija pjesma sličnog ugođaja i efekta, o davnim ljetima i prijateljstvu. Nakon ovakvih pjesama poželite dići telefon i zvati nekog, ispričati se ili jednostavno pitati “Kako si?“.

Ok, dramatiziram, promjena ambijenta. Frank Turner nije samo folk solist – svoje korijene vuče iz punka i hardcorea. The Sleeping Souls ime je njegovog pratećeg benda i pjesme na kojima ga prate zvuče većinom živo i brzo. “Four Simple Words” je simpatična i opuštena stvar u kojoj nas cijela ekipa tjera na ples. Nakon bombastičnog i bubnjevitog prijelaza negdje na pola pjesme slijedi galopirajuća punk dionica. Jedna, ali vrijedna. Preostali doprinos The Sleeping Soulsa moglo bi se pripisati pop-rocku na koje Frank nabaci virusne refrene, kao npr. “Plain Sailing Weather” ili MTV-ready laganica “The Way I Tend To Be“.

Ono što me pogodilo iz prve kad sam ubacio CD u liniju bilo je trajanje albuma. Ponavljam se, znam, no svaki uradak koji minutažu tjera preko 40 kod mene izaziva dugi uzdah popraćen još dužim izdahom. Niti jedna pjesma ovdje nije kraća od tri minute, dok šest pjesama traje duže od četiri, odnosno pet minuta. Najduža pjesma, ujedno i tužni zatvornik albuma je “Broken Piano“. Osim klavira i upečatljivih bubnjeva u njoj možemo čuti i zanimljivi falsetto očaja – pravi glazbeni znalci neka presude, no iako zvuči čudno nekako odgovara ugođaju pjesme.

Posebnu pozornost treba obratiti na jezik i stil. Tekstovi su dugački i može vam se učiniti kao da čitate stranice Frankovog dnevnika, što na neki način i radite. Pero je zaista jače od mača – i Frank njime maestralno vitla. Pripovijeda o prošlom vremenu, djetinjstvu, o svojim tetovažama i ožiljcima, o stvarima koje je nepopravljivo sjebao. Određeni stih ili dva mogu vas toliko dirnuti i izazvati osjećaj neugode. Svakako preporučujemm “Tape Deck Heart” poslušati uz knjižicu s tekstovima jer ćete ga na taj način zaista doživjeti.

Folk, pop, rock i punk – kako god hoćete, ima pomalo od svega. Nemojmo se ograničavati na žanrove, barem ne ovaj put – Frank to ne zaslužuje.

I imao je pravo, vjerojatno ga slušamo na nekom prijenosnom uređaju u stražnjem djelu busa. Ugođaj bi bio bolji s prigušenim svjetlom i pokojim ciderom dok igla struže po 12-inčnoj ploči, no neka – kako god slušali njegovu muziku nećete ostati ravnodušni. Frank nas podsjeća na ono što je bitno, na ljubav, prijatelje, na drage ljude u našim životima i na nepobjedivo vrijeme.