Klub usamljenih srdaca narednika Volanda

Voland Le Mat je ime mladog sedmeročlanog benda kojim kao vokalist i glavni autor dominira Momir Oljača, za rockerske pojmove o vremenu već sredovječni profesor filozofije i religijske kulture, u slobodno vrijeme vrsni tekstopisac zanimljive boje glasa, ali pomalo jednodimenzionalne vokalne interpretacije, a “Faustopojke” su prvi diskografski izlet (samo po broju prethodno izdanih albuma) mladog benda.

Ako vas do sada ove činjenice nisu pretjerano uzbudile, to je zato što se prave stvari kriju tek kada stavite njihov debi u CD player, pritisnete play i uključite zvučnike/pojačalo. Prvo, na albumu nema filozofiranja, i drugo, glavni autor izgara od strasti. Tako bar tvrdi u propagandnim produktima svoje izdavačke kuće, a dokazni materijal na ovom albumu je podjednako uvjerljiv.

U zericu manje od sat vremena isporučeno nam je dvanaest turobnih pjesama (+ jedna skrivena verzija) koje se na ovaj ili onaj način bave odnosima dvoje ljudi. Neustrašivo se ponire u vlastitu dubinu, mirno se prikazuju izopačenosti u odnosima (“Svijet tišine“, ponajbolja pjesma na albumu), pjeva se o osamljenosti (“Pod zavjesom od kamena“), usputnim avanturama kao bijegu od duhova prošlosti (“Velike stvari“) i nakon svega ostaje se čitav.

Stihovi su posloženi na način koji je do sada nepoznat hrvatskom pučanstvu, naročito ako se ne zovete Arsen Dedić, a glazbeni aranžmani su na momente ipak previše uronjeni u lounge jazz stil, što je u većini slučajeva dovoljno da efikasno zakopa ikoji tračak inspiracije.

Ipak, na ovom se albumu događa sasvim suprotno: sa svakim novim slušanjem otkrivaju se novi detalji i nove mogućnosti interpretacije tekstova i glazbe, dok se navedeni nedostaci sve više zanemaruju. Kao odličan kontrast toj ponekad pretjeranoj ispeglanosti možemo čuti zavijajuću violinu, dok skretanje u minimalističke vode sa što manje uključenih intrumenata daje sjajne rezultate. Album je vrlo čvrsta cjelina, i izvrsno podnosi bjesomučna preslušavanja.

Ime albuma asocira da je “Djavo kriv“, ali brzo se doživi to baš i nije tako. “Voli me, voli, jer svijet tako manje boli” samo su neki od stihova koji sugeriraju da je Momira i drugove više inspirirao jedan drugi Goetheov lik, i to onaj koji je bio glavni junak romana “Patnje mladog Werthera” prije nego što su ga ubili američki špijuni i sve prikazali kao samoubojstvo. Ima nešto malo i od ruskog realizma (Dostojevski?).

Momir je iznad svega veliki razočarani romantik, uostalom i sam kaže: “Ljubav je samo hir, odabir kaputa, ponajbolje od svega što se nađe“, ali nije tip koji će odustati tako lako.

Veća je vjerojatnost da će se na idućem ljubavnom brodolomu (a nadajmo se da ga neće biti, ipak, godine su mu tu) dobro isplakati, napisati pjesmu, i njome dotaknuti slušatelja. Još uvijek ima mnogo ljudi koji slušaju pjev smiješnih slavuja u ranu zoru, a nisu putnici na što sa zorom iščekuju vlak. Tako da Momir ne mora brinuti za publiku. Sve u svemu, veliko osvježenje na hrvatskoj glazbenoj sceni.