Klasično neodmicanje od matičnog benda

Fyfe Dangerfield je frontmen cijenjenog britanskog benda Guillemots s kojim je izdao zanimljiv prvijenac “Through The Windowpane” i nešto manje značajan “Red“, a nedavno je kolekciji dodao i prvi solo-album “Fly Yellow Moon“.

Kao i albumi matične grupe, tako i ovaj album ima slične uzore, ponajviše u tradicionalnoj britanskoj školi gitarsko-klavirskog popa pomiješanog s malom dozom elektronike, pa ne vidim razlog zbog čega ovo nije treći album Guillemotsa (jer se bend nije raspao), budući da se na njemu nalazi nekoliko prelijepih balada koje bi zasigurno obogatile pjesmaricu benda.

U osnovi, album je trebao ispasti skroz jednostavan, s gitarom i/ili klavirom u prvom planu uz njegov vokal, ali se tijekom miksanja Fyfe predomislio i obogatio ga dosta stereotipnim orkestracijama koje su prečesto previše predvidljive, iako s njima skladbe lakše i mekše ulaze u uho.

Za razliku od albuma Guillemotsa, ovako ogoljen, Fyfe si je ipak dozvolio nešto mirnije teme manje sklone eksperimentiranju s ornamentikom istočnjačke glazbe, pa će ovim albumom najviše biti zadovoljni klasični ljubitelji Coldplaya, ranog Radioheada i njima srodnih bendova.

Mora se priznati da ima nit za melodiju jer svaku pjesmu nosi neka snaga kojom bi se mogao prodrmati i cijeli stadion, ako bi slučajno postao toliko velika atrakcija, ali ipak neće, barem ne još zasada, budući da mu nedostaje nekoliko hit-singlova koji bi ga (ili cijeli bend) odnio do te razine.

Kratak pregled kroz pjesme započeo bih s onim ‘glavnima’, početnom s albuma i najavnim singlom, a to su pjesme “When You Walk in the Room” i “She Needs Me” u kojima ne vidim nikakvu razliku od pjesama Guillemotsa, budući da su vrlo veselih ritmova, bogatih orkestracija i malo, na pozitivan način, uvrnute.

Svakako treba izdvojiti baladu “Barricades” kao najuspjeliju laganicu s “Fly Yellow Moon” jer je se ne bi postidjeli niti Coldplayevci, “Faster Than the Setting Sun” zvuči kao da je Keane pronašao svoj zvuk nakon slabašnog albuma “Perfect Symmetry“, s “High on the Tide” je ‘upiknuo’ još jedan solidan komad, dok je ostatak materijala možda malo previše sladunjav, kao da je isključivo stvaran za ženski dio populacije.

U ovih nekoliko godina u kojima se Dangerfield probio iz anonimca u ‘poznatu facu’, pokazao je da zna napraviti dobre pjesme, ali ipak ne i cjelovit album, budući da se svugdje naiđe na nešto previše isfurano (s bendom je to svakako prenatrpana produkcija), a “Fly Yellow Moon” ipak odaje dojam kao da su na njemu pjesme koje su na neki način odbačene od benda, iako, ponavljam, nekoliko skladbi je odlično.

Problem je u tome da ostatak materijala podosta zaostaje za tim pjesmama pa dobivamo velik propuh između pjesama zbog čega bi bilo bolje da je do kraja otvorio vrata i dozvolio da vjetar odnese višak pjesama, te potom izdao odličan EP. Ovako album ispada prosječan, dovoljno da bude aktualan nekoliko mjeseci, a potom će se “Fly Yellow Moon” brzo zaboraviti.