Uli Jon Roth
Under A Dark Sky
Datum izdanja: 22.09.2008.
Izdavač: SPV / Trolik
Žanr: Rock
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Njemački gitarist Uli Jon Roth, najpoznatiji po angažmanu u legendarnim Scorpionsima, s kojima je radio do 1978. godine i live albuma “Tokyo Tapes”, nastavlja nakon nekoliko godina pauze sa svojim simfonijskim ostvarenjima.
“Under A Dark Sky” je, naime, neoclassical progresivno rock djelo, u kojem dominantnu ulogu imaju orkestralni aranžmani, a ne, kako je možda bilo za očekivati, oni gitaristički, ili još šire, rockerski.
Možda bi pogodan, i najkraći opis za ovo djelo bio rock opera, s obzirom da ima daleko najviše opernih dijelova, koji ‘debelo’ dominiraju nad rockerskim, što zorno naznačuje već i sama uvodna pjesma “S.O.S.“, uglavnom klasična operna arija, računajući i upadajuće kaotične dijelove, u kojima je posebnost oglašavanje sirena.
Iznimno je obiman udio “Sky Orchestra“, u kojem prevladavaju gudački instrumenti, a tu je i pravi operni zbor sa sopranisticama, altisticama, tenorima, baritonima i basovima. Dodamo li tome klavijature, bas gitare i perkusije, koje su također i više nego naglašeno simfonijskog izražavanja, mislim da gornji opis u potpunosti dobiva na vjerodostojnosti.
No, da ne bi sve ostalo isključivo na operno/simfonijskim karakteristikama, treba reći da ima i nekih drugih dijelova koji imaju značajnu ulogu. U prvom redu to su oni gitaristički Uli Jon Rotha, no i ostale vokalne izvedbe su i više nego dobre. U prvom redu one Marca Boalsa (Royal Hunt, ex-Ring Of Fire, ex-Yngwie Malmsteen…), jednako kao i Liz Vandail (ex-Sahara), koje su pune osjećaja, mirnoće, a dobrim djelom i melankolije.
Od rockerskijih pjesama izdvajam treću po redu stvar “Land Of Dawn“, podijeljenu na tri segmenta, klasičniji sympho prog rock ep, koji se kreće od sporih pa sve do bržih dijelova, a započinje laganim bubnjanjem, solažama, kojih ima dosta tijekom cijelog trajanja, i posebno je obilježava mirnoća Marcovog, a u manjim opsezima i Lizinog pjevanja. Naravno, orkestralni angažman je neupitan, mada ovdje u manjini u odnosu na one u preostalim naslovima.
Njoj uz bok mogli bismo staviti i “Letter Of The Law“, pjesmu s ‘phantasy’ pjevanjem istog dvojca, uz Ulijevu pomoć, i s jačim udjelom ženskog zbora, te gudačkih aranžmana.
Nešto drukčiji od prosjeka je i kratki, dvoineštominutni “Tempus Fugit“, koji se otvara u folkerskom ambijentu, s mješovitim zborskim dionicama u nastavku, puno instrumentalnih orkestralija, te nas uz završni huk vjetra malo odvodi u dramaturšku filmologiju.
Dvanaestodjelna, a devetnaestominutna operna epopeja “Tanz in die Dämmerung” na početku zagrmi, pa nas opet s gitarama odvede u orijentalna područja, u većem je dijelu naglašeno orkestralnog karaktera, s individualnim, ali i skupnim opernim pjevanjem i nekoliko zaraznijih rockerskih dijelova s gitarističkim solažama, uobičajenim rock vokalima te ritmičkim ubrzanjima.
Ona ustvari u sebi i skriva osnovnu ideju i formu ovog albuma, kojeg bi, po meni, jednako trebali čuti i ljubitelji progresivnog rocka, ali i ozbiljnije, klasičnije muzike. Mislim da bi u njemu pronašli barem nešto zanimljivoga, bez obzira što se radi o dosta ‘tamnom’, dramaturško/teatrološkom ostvarenju. Pogodnom, u prvom redu, za preslušavanje. I to, ako ne lagodno, onda u svakom slučaju ugodno.