Keckec u zemlji čuda

    2558

    Keckec & Acid Folk Jazz Orchestra

    Pesme iz godina uspavanog razuma

    Datum izdanja: 01.01.1970.

    Izdavač: SKC Novi Sad

    Žanr: Etno, Jazz, Psychedelic

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Olupina
    2. Dobro jutro, groblje
    3. Šest momaka
    4. Kad pomislim na nju
    5. Plakao sam
    6. Očiju mi
    7. Kick box
    8. Crvenperka
    9. Ne štedi me
    10. Harizma
    11. O bivšim ljubavima

    Nakon grupe Neozbiljni pesimisti, Vojvodina (odnosno Srbija) je iznjedrila još jedan izuzetan debi koji se sa surovom stvarnošću obračunava na milijun različitih načina i gotovo svi od njih su smiješni, ili tragično smiješni.

    Već na debi albumu glavni autor Milan Kerezović Keckec (rođen 6.4.1981.) naoštrio je pero i podario deset inspiriranih avangardnih komada (za jednu pjesmu tekst je napisao Miroslav Nikolić) koji oduševljavaju svojom apsurdnošću, začudnošću i tekstualnom te muzičkom dorađenošću, a prisutni muzičari su izbjegavali sva moguća banalna i jeftina rješenja.Keckec & Acid Folk Jazz Orchestra okupljen je u Novom Sadu i iako više podsjeća na mnogoljudnu muzičku trupu nego na stabilan bend od četiri ili pet članova, na ovom se albumu svaki instrument i njegov svirač nalazi tamo gdje treba i na pravi način doprinosi zvučnoj slici. Iako je riječ o vrlo ‘intelektualnom’ ostvarenju, “Pesme iz godina uspavanog razuma” sadrže i mnogo plesnih ritmova primjerenih za bilo kakav tulum.“Pesme iz godina uspavanog razuma” žanrovski je razgranata ploča, koja nudi raspon melodija, zvukova i tekstualnih rješenja, od sevdaha i jazza, preko bluesa i folka do asimetričnih ritmova, diska i psihodelije. Bit će malo i balaševićevskog pristupa, tretmana klarineta i saksofona na način Andya MacKaya iz ranih Roxy Music, kao i nepravedno zaboravljene Laboratorije zvuka (ima li što pjevač Keckeca Milan Vranešević s Vraneševićima iz Laboratorije?).

    Tekstovi su pak poseban dio: Keckec je inspiraciju našao u Marku Brecelju i Tomu Waitsu i pokazao da je jako dobro naučio građu. Glavni likovi njegovih pjesama su propalice, gubitnici i mirni, tihi i povučeni čudaci željni normalnog života, ali unutarnji strahovi ih priječe da išta poduzmu oko toga. Najbolji primjer za to je pjesma “Plakao sam” koja počinje kao pravi sevdah, da bi se na refrenu otkrilo da je riječ o sprdačini s impotentnim tipom koji sve svoje nade polaže u Viagru.

    Ukratko, ne vidim nikakve razloge da ova ploča ne postane kultni album među poštenom inteligencijom na prostoru bivše Jugoslavije.

    Muziku podržava