Kaos Dylana Baldija s glavom i repom

Vjerojatno niti jedna majka ne bi htjela čuti ono što je Dylan Baldi poručio svojoj prije nekoliko godina, ali sad kad je popularan, sve mu je sjelo na mjesto i može se sa sigurnošću baviti svojom najvećom ljubavlju, glazbom.

Novi album “Here and Nowhere Else” slobodno možemo proglasiti novim iskorakom u karijeri jer je produbio svoje utjecaje na najbolji mogući način. Na prošlom albumu je podosta koketirao s power popom, ali ovaj put je ponovno nagazio malo žešće i pružio novu paletu koju možemo staviti u ladice između klasičnog indie rocka do noise pop-rocka.U takvim gabaritima se Cloud Nothings i najbolje osjeća, pa svaka pjesma klizi svojom melodijom, iako često biva probodena žestokim akrobacijama instrumenata na što se lijepo nadogradila i vokalna izvedba. Sve u svemu, dobili smo kaos koji ima glavu i rep.Uvodne pjesme albuma su ono što bi mogli pamtiti i u vidu singlica (“Now Hear In” i “Quieter Today“), a kako album odmiče, tako dobivamo sve dojmljivije momente u kojima se iskazuje sav talent koji Dylan Baldi posjeduje jer lakoćom vlada brutalnim melodijama, a pri tome sve zvuči kao radiofonični hit kakvog bi napravili recimo Foo Fightersi (najbolji primjer “No Thoughts“).Iako je ovaj album kreativni vrhunac Cloud Nothingsa, moram napomenuti da mi se ne sviđa što album ima samo osam skladbi i tek nešto malo preko 31 minutu materijala jer bi još pokojom pjesmom dobio dodatnu težinu i time se približio najboljim ostvarenjima u ovoj godini.

Bilo kako bilo, i u ovakvoj ‘krnjoj’ formi “Here and Nowhere Else” se pokazao kao veliki iskorak u spajanju noisea i indie rocka, pa sljedećim izdanjima možemo očekivati još i bolja ostvarenja. Ovdje možda nema instant hita kao na prošlom albumu “Fall In”, ali je zato “Here and Nowhere Else” kao cjelina mnogo bolje komponirana nego “Attack on Memory” koji je imao slične mane (8 skladbi i skoro 34 minute).