Kanadski old school rock

Iz Kanade često dolaze zanimljivi bendovi kao što su recimo The Arcade Fire, Hot Hot Heat, The Stills, Islands i slični, a od sada u tu kategoriju mogli bi uključiti i The Trewse. The Trews su relativno novi bend makar postoje još od 1998. Tek su 2003. izdali svoj prvi album “House Of Ill Fame” s velikim hitom “Not Ready To Go” koji je dugo vremena bio prvi na kanadskim rock radio stanicama.

Kako to obično biva, pozvani su na mnoge turneje pa su tako dijelili pozornicu s već afirmiranim bendovima kao što su Nickelback, The Offspring, The Rolling Stones, Default, Evanescence i mnogim drugima.

Prije točno godinu dana u Kanadi im je izašao novi, drugi po redu album “Den Of Thieves“, koji je početkom godine objavljen i u Americi, da bi tek sada došao i do nas. “Den Of Thieves” je punokrvni gitarski rock album s različitim pop-rock utjecajima i uzorima, od The Beatlesa do AD/DC-a, a zvuče kao tek nešto lakši Foo Fighters pomješan s Black Crowsima uz melodioznost Aerosmitha. Najbliži po zvuku bi im bili Nickleback, ali od njih su mnogo bolji.

Ovih 15 pjesama producirao je Jack Douglas poznat po radovima s Johnom Lennonom i Yoko Ono, Aerosmithom, The New York Dollsima, Cheap Trickima i sličnima. Zato su vjerojatno i The Trewsi otišli do njega da bi pronašli dobru nit vodilju kroz album. Douglas je odlično izmiksao pjesme, zvuče moderno, a opet ima nešto retro u sebi što je danas in.

Dosadašnji singlovi su bili “So She’s Leaving“, “Yearning” i “Poor Ol’ Broken Hearted Me“, a album ima još nekoliko pjesama koje bi mogle postati hitovi.

Uvodna “Fire Up Ahead” ne pokazuje sve potencijale ove četvorke, brza je i nabrijana, ali slušatelj tek treba otkriti sve vrline benda. Već slijedeće pjesme “Makin’ Sunshine” i “Cry” prikazuju ih u punom svjetlu, s raznolikim i bogatim gitarskim rifovima, pamtljivim pripjevima i melodijama koje se lijepe za uho.

Svaki bend koji imalo drži do sebe treba znati napraviti pravu rock baladu. The Trews su taj zadatak prošli s vrlo dobrom “I Can’t Say” u kojoj nas zanimljiva klavirska dionica uvodi u pjesmu, dobar vokal vodi dalje do refrena (“I can’t say that the world is safe when I’m on my way to another lonely place“).

Album završava s dvije nešto drugačije, ali opet tipične pjesme – “The Traveling Kind” je nenametljiva pjesma koja će vam pristajati uz vožnju, dok je posljednja “Ishmael & Maggie” tužna ljubavna priča, potencijalna pjesma za utapanje tuge u alkoholu (“Oh my love I can’t stand to be alone, But I been drinkin’ too much, I better go home“).

Možda je 15 pjesama i sat vremena mnogo za jedan album u ovo vrijeme kada je prosjek manji od 40 minuta, ali kada je dobar i ovako slušljiv, brzo počnete uživati i vrijeme brzo prolazi.