Kamo ide klapsko pjevanje?

Klapa Cambi već godinama uživa status jedne od najboljih klapa u Hrvatskoj. Apsolutni su višegodišnji pobjednici klapskih festivala u Omišu i Kaštelima, dobitnici šest Porina, a ni inozemne nagrade nisu im strane. Dvadeset godina djelovanja obilježili su nastupom u Lisinskom krajem 2006., a istoimeni DVD/CD paket tek je utjeha onima koji nisu bili nazočni. No ipak, estradizacija klapskog pjevanja počela je uzimati svoj danak.

Pretpostavlja se kako se broj trenutno aktivnih klapa u nas kreće između 300 i 400; u hrvatskoj metropoli barem ih je desetak, što ne treba čuditi, jer puno prije mene netko je, napola u šali, rekao da je Zagreb ‘najveći dalmatinski grad’ (sudeći prema doseljenom stanovništvu, jasno).

Međutim, ono što je uzelo maha nešto je posve neočekivano, svojevrsni začarani krug. Klapski albumi prodaju se strahovito dobro, popularnost klapa raste iz dana u dan, a ako malo pogledate unazad, primijetit ćete da klapski koncerti postaju posjećeni jednako kao i koncerti (u nedostatku pravilnije riječi) Marka Perkovića Thompsona.

A priznat ćete da je to – za stil potekao iz konoba namijenjen relativno maloj publici (čak štoviše, ljudi su u klapama pjevali iz vlastitog gušta, a sam naziv ‘klapa’ tad nije značio ono što znači danas) – ipak čudno.

Što je razlog? Interes za tradicionalnu pučku dalmatinsku pjesmaricu prilagođenu klapskom izričaju ili općepoznate klapske obrade pop pjesama, prvenstveno Gibonnija. Svi ćemo se složiti da su upravo te obrade zainteresirale ljude za klape, potakle njihovu ekspanziju, ali krug se sad zatvara, jer – ma koliko te obrade veličanstveno zvučale – ipak nemaju veze s tradicijom.

U svakom glazbenom žanru potrebno je eksperimentirati, ali kada masovnost nadjača kvalitetu, da biste ostali ‘u điru’ nužno je potrebno pomicati granice eksperimentiranja, jer ponavljanje ponekad doista nema smisla (sjetite se samo Tarantinovih filmova i njegove nelinearne radnje: dok je u “Reservoir Dogs” bili revolucionarna, u filmu “Kill Bill” već je ostavljala dašak zamora i istrošenosti).

Sam popis pjesama izvedenih na koncertu u Lisinskom, pa čak i njihov raspored, otkrit će kako je klapa Cambi možda i svjesno pošla linijom manjeg otpora, s namjerom svidjeti se publici, jer omjer estradnih hitova i tradicionalnih napjeva debelo je u korist ovih prvih. A proslaviti dvadeset godina rada izvodeći relativno novije pjesme s naše estrade, nekako ne priliči ma kako one sjajno zvučale (ono što im je uspjelo s Gibonnijem, nije uspjelo sa Šo!mazgoonom).

Uzmemo li u obzir i goste – Vannu, Harija Rončevića i Tedija Spalata – koji su od klape Cambi napravili samo prateće vokale i ništa više, te uvođenje instrumenata u njihovim pjesmama, (opet netipično tradiciji, jer za klapu su dovoljna samo četiri pjevača i njihove glasovne sposobnosti), nemoguće je ne oteti se dojmu kako se klapa Cambi samo željela svidjeti publici, te povremeno zapjevala i neku tradicionalnu pjesmu držeći publiku u neizvjesnosti do iduće estradne obrade.

Ne treba biti skučenog razmišljanja i uporno tupiti kako većina današnjih klapa nema veze s tradicijom. Nema, točno, no upravo ih je to i spasilo zaborava i izvukle iz dosade. Osim toga, klapsko pjevanje rijedak je žanr koji ni u kojem slučaju ne opterećuje slušatelja svojom tematikom.

Koncert klape Cambi vrhunski je nastup vrhunskih izvođača i s te strane mu se ne smije ništa prigovoriti, no upitan, nažalost, ostaje motiv.