Kako zvuči ljepota?

Ne znam zašto, ali uvijek mi je najteže recenzirati albume koje najviše volim. Zapravo, mislim da znam zašto. Vjerojatno se bojim da ne postoje riječi kojima bi se njihova ljepota mogla opisati i onda se sav trud čini uzaludnim. Ovo je jedan od takvih albuma.

Mogla bi ja u ovoj recenziji napisati da je Ray LaMontagne vrlo talentiran glazbenik koji će vam se uvući pod kožu a da to i ne primjetite, da je njegov drugi album “Till The Sun Turns Black” uglazbljena ljepota koja će vas obuzeti bez obzira htjeli vi to ili ne i da je ovo jedan od najdivnijih albuma koje sam ikada čula, ali sve to uopće neće imati nikakvog smisla ako ne nabavite ovaj album i dopustite sami sebi da se u njega zaljubite polako i u potpunosti.

“Trouble”, Rayev prvi album, nažalost, nisam čula, ali ako je barem uopla dobar kao “Till The Sun Turns Black”, a u to uopće ne sumnjam, stavljam ga na sam vrh popisa albuma koje pod hitno moram nabaviti.

Što se same glazbe tiče, možda vam neće puno značiti ako vam kažem da je Ray folk pjevač, ali bi vas imena kao što su Van Morrison i Nick Drake već mogla navesti na pravi trag. Album je producirao Ethan Johns, najpoznatiji po svome radu s Ryanom Adamsom, Rayu srodnom po svojim singer-songwriterskim sposobnostima.

Pjesmu koja otvara album, “Be Here Now“, možda u početku uopće nećete ni primjetiti i vjerojatno će vam trebati neko vrijeme da otkrijete ljepotu koja se skriva u njezinim violinama, akustičnoj gitari te Rayevom šaptu kojim je otpjevana. S drugom, “Empty“, će već biti lakše, jer nema šanse da vam promakne činjenica kako je ovo jedna doista prekrasna pjesma, zbog koje će riječ ‘tuga’ dobiti sasvim novo značenje.

To će vam možda najbolje dočarati sljedeći stihovi: “There’s a lot of things that can kill a man/There’s a lot of ways to die/Yes and some already dead who walk beside you/There’s a lot of things I don’t understand/Why so many people lie/Well it’s the hurt you hide that fuels the fires inside you.“

“Barfly“, treća po redu, će unijeti malo živahnosti na album, ali ne zadugo jer uskoro slijedi “Can I Stay“, nježna i melankolična, ali ipak možda malo previše za moj ukus. Na “Three More Days” Ray će se okušati i u soul vodama, a meni je drago da takvih pjesama na albumu nema više. Nije da to ne radi dobro, nego mi se nekako čini da mu taj zvuk ipak baš ‘ne stoji’.

“Lesson Learned” će vas doslovno dotući (ok, možda vas neće, ali mene ipak je) stihovima: “Well the truth it fell so heavy /Like a hammer through the room /That I could choose another over her /You always said I was an actor, baby /Guess in truth you thought me just amateur.“

Za naslovnu “Till The Sun Turns Black” mi napamet pada samo jedna riječ – grandiozna. “Gone Away From Me” je jedna od najtužnijih balada ikad napisanih. a “Within You” se smjestila na sam kraj albuma i zatvara ga riječima: “War is not the answer, the answer is within you.” Dakle, poruka za kraj je – mir i ljubav.

Da sam ga nabavila na vrijeme i da ne kasnim uvijek i sa svime u životu, ovo bi bio jedan od mojih najdražih albuma 2006. godine. Ovako ću ga morati proglasiti jednim od mojih najdražih (do sada objavljenih) albuma desetljeća.