Kako izmrcvariti remek-djelo? Pozovite The Flaming Lips

Nakon što su prije par godina obradili “Dark Side of The Moon”, Wayne Coyne i njegovi The Flaming Lipsi odlučili su se poigrati s drugim stupom britanskog progresivnog rocka, “Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band”.

Originalni “Pepper” je paradoksalno remek-djelo psihodelične rock muzike: za početak, kod većine novinara koji prate rock je The Beatlese baš na temelju “Peppera” smjestila u rock podiok, iako je samog klasičnog rocka na albumu zapravo malo.

Drugi paradoks je taj što se “Pepper” dugo vremena smatrao ‘progresivnim’ djelom, iako uglavnom sadrži konzervativne, staromodne pop-pjesme koje stilski i po orkestraciji spadaju u period prije pojave rocka, a po ugođaju, “Pepper” je zapravo vrlo srodan klasičnim engleskim autorima i iz drugih grana umjetnosti (uvijek sam smatrao “Peppera” i “Piper At the Gates of Dawn” Pink Floyda rođacima “Alice u zemlji čuda”). I treće, iako je “Pepper” u stereo-miksu služio kao ponajbolja reklama za audio stereo-sisteme, njegova definitivna umjetnička vrijednost leži u mono-miksu. Neke su snimke s albuma u stereo-miksu dobile prazan hod, dok je u mono-miksu zvuk kompaktan, i što je još važnije, The Beatlese u to doba stereo-format kao takav nije zanimao. Zato ne čudi što je Lennon jednom uskliknuo “Niste čuli ‘Sgt. Pepper’ dok ga niste čuli u mono-formatu“.

I? Što nam lijepog nudi ‘remake’ psihodeličara The Flaming Lipsa i njihovih brojnih prijatelja koji su svratili da pomognu u snimanju?

Rezultati su čudni, no najčudnije je to što ih još nije nazvao Paul McCartney i zaderao se: “Koji k… to radite?“. Naime, veći dio ovog albuma uopće ne zaslužuje da se išta o njemu piše, no treba se nešto napisati jer ovako inteligentnu negativnu reklamu za “Sgt. Pepper” nisam čuo.

Uz dužno poštovanje prema ljudima koji su snimili nove obrade za “Being For The Benefit of Mister Kite“, “Within You Without You“, “When I’m 64” i “Lovely Rita“, ostatak albuma je čisto sranje i to treba nazvati pravim imenom. Sranje. Izdrkavanje.

Nevjerojatno je da su My Morning Jacket, Moby i J Mascis pristali da im se ime objavi na ovako nečem.

Gore navedeni izuzeci, odnosno ove 4 snimke govore kako je moguće se poigrati sa “Sgt. Pepperom” i ponuditi zanimljiva rješenja: osobno sam “Within You Without You” smatrao najslabijom pjesmom na “Pepperu”, a ovdje je dobila vrlo interesantno ambijentalno čitanje, koje čak uspijeva parirati originalnoj snimci, a i “Lovely Rita” je dobila dozu samosvijesti i izvođačke prisutnosti koja nije bila tako izražena na originalnom izdanju. “When I’m 64” i “Mr. Kite” su zahvalne i dostojanstvene posvete talentiranih muzičara jednom velikom djelu.

Umjesto zaključka: slušajte original. Po mogućnosti mono miks.