Kai na tronu besmrtnih

Njemačka power metal sila, Gamma Ray, objavila je jedanaesti studijski uradak “Empire Of The Undead”, koji u skladu s velikom većinom prethodnih, ponovno nije razočarao, te je pružio pregršt dobrog zvuka i kvalitetnih pjesama.

EP “Master Of Confusion” s dvije pjesme koje se nalaze i na ovom albumu, “Master Of Confusion” i “Empire Of The Undead”, objavljen je prošle godine, u vrijeme turneje s Helloweenom, a “Empire Of The Undead” stigao je četiri godine nakon “To The Metal!”.

Zanimljiva i nesretna situacija koja je prethodila objavljivanju EP-a i albuma je što su svi instrumenti i pojačala te svi materijali, osim prve snimke novog albuma, izgorjeli u požaru koji se dogodio u Hammer studiju u Hamburgu. No ni takva situacija nije spriječila Kai Hansena da se našali na taj račun riječima: “Ako nas ovo nije moglo zaustaviti, ništa ni neće“, i jednostavno krene dalje. Gamma Ray je jedan od onih bendova koji je svoj glazbeni pravac ucrtao od početka postojanja i kojeg se drži. Kroz sve godine postojanja, Gamma Ray svakim novim albumom nudi dobru porciju klasičnog heavy i power metala. Svoj položaj riskirali su rijetko, s ponekim uratkom, no ni takve situacije nisu uzdrmale temelje.

Njihov pomno isprobani, utabani put slijedi i “Empire OF The Undead“, bez znatnih slabih točaka osim nekolicine nešto prosječnijih pjesama, a inače zanimljiv, žestok i agresivan, te u isto vrijeme i melodičan. Unatoč ponekoj prosječnosti ili prežvakanosti, pjesme koje su napisane u obliku horror priča, s ponekom dozom humora, dovoljno su raznolike da ne bi bile dosadne, a kreću se u rasponu od balada, preko onih srednjeg tempa, pa do ultra brzih power ritmova, upotpunjenih duplim bas pedalama.

Naravno, čitav album je okarakteriziran utjecajima i prizvucima Maidena, Judas Priesta, Accepta i sličnih veterana, s grandioznim antemskim zvukovima, ‘divljim’ i isprepletenim gitarskim solažama i zborskim back vokalima, duplim bas pedalama i još uvijek odličnim Hansenovim vokalom širokih raspona i različitih stilova. Jedina novost u postavi benda je novi bubnjar Michael Ehré, koji je 2012. godine zamijenio Dana Zimmermana.

Album otvara obećavajući, devetominutni komad “Avalon“, koji podsjeća na slavne dane i stari zvuk benda u stilu “Land Of The Free”. “Avalon” bez sumnje spada u jedne od boljih pjesama, a srednjeg je tempa upotpunjenog melodičnim refrenom, orkestracijama i zborskim vokalima, isprekidan brzim ritmovima, dugom solažom, a u zadnjem dijelu prerasta u bubnjarski galop. “Hellbent” je nabijena energijom i žestokim riffovima, a uz “Walls Of Jericho” fazu Helloweena, glazbeno i lirički neodoljivo podsjeća na Judas Priest.

Još jedna agresivna i karakteristična po Kaievim hrapavim falsettima je “Pale Rider“, čija se melodija može nazvati pomalo čudnom ali privlačnom, te jedna od rijetkih u kojoj se može čuti Kaievo psovanje. Brzim tempom, te vokalnim stilom, njoj je slična “Born To Fly”, s očito neiscrpnom temom ‘orla koji leti visoko’, a obje se koncentriraju na riffove više nego na ostale aranžmane i orkestracije. Jedna od prosječnih pjesama je “Deemonseed”, koja zadržava srednji tempo i ne nudi ništa novo niti egzotično. Brzi tempo vraća se sljedećom, melodičnom i pamtljivom “Seven“, koja refrenski podsjeća na nešto što bi Bruce Dickinson otpjevao.

“Empire Of The Undead” je još jedna uspješna kolekcija Gamma Raya, s pogođenim balansom među pjesmama, u smislu da album nije ni previše veseo ni previše agresivan. Kao takav predstavlja jako dobar materijal za bilo kojeg power metal ili Gamma Ray fana. Novog ili starog, svejedno.