Kada Saruman zasvira metal

    1481

    Christopher Lee

    Charlemagne: Omens Of Death

    Datum izdanja: 27.05.2013.

    Izdavač: Charlemagne Productions Ltd.

    Žanr: Heavy Metal, Power Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. The Portent
    2. Charles The Great
    3. The Siege
    4. Massacre Of The Saxons
    5. Drawing Of A New Age
    6. Let Legend Mark Me As The King
    7. The Betrayal
    8. The Devil’s Advocate
    9. The Ultimate Sacrifice
    10. Judgement Day

    Malo tko još nije upoznat s Christopherom Leejem, glazbenikom i glumcem. Njegova karijera počela je davne 1945. godine, a do današnjeg dana Sir Christopher Frank Carandini Lee poznat je kao glumac, narator, glazbenik i autor.

    Najpoznatiji je po svojim filmskim ulogama Dracule iz istoimenog filma 1958. godine, kao Count Dooku iz ”Ratova zvijezda”, te kao Saruman iz trilogije ”Gospodara prstenova”. Sir Christopher poznat je po svom dubokom, klasično treniranom bas vokalu. U glazbene vode upustio se između 1986. i 1998. godine kada je snimio i objavio razne opere i glazbene komade.2004. godine doživio je prvi susret s metalom i tada je započeo suradnju s Rhapsody Of Fire, te je sudjelovao kao narator na svim njihovim albumima počevši sa “Symphony Of Enchanted Lands II – The Dark Secret”, gdje je portretirao Wizard Kinga. Otpjevao je duet s Fabiom Lioneom na singlu “The Magic Of The Wizard’s Dream”, a pored toga gostovao je i na albumu Manowara, “Battle Hymns MMXI” 2010. godine. Nakon suradnje s nekoliko metal bendova, objavio je konceptualni simfonijski metal album “Charlemagne: By The Sword And By The Cross” za koji je nagrađen nagradom Spirit Of Metal.

    2012. objavio je singl “Let The Legend Mark Me As A King” za nadolazeći album, označavajući pritom prelazak sa simfonijskog na ‘čistokrvni’ heavy metal. Na svoj 91. rođendan objavio je nastavak albuma, “Charlemagne: The Omens Of Death”, što ga čini najstarijim izvođačem ovoga žanra. Glazbu za novi album aranžirao je Richie Faulkner iz Judas Priesta, na albumu gitaru svira World Guitar Idol Champion, Hedras Ramos, a bas njegov otac, Hedras Ramos Sr. Ollie Usiskin je na bubnjevima, a kao vokali, uz Christophera, pojavljuju se brojni manje poznati glazbenici.

    Muziku podržava

    “Charlemagne”, jasno, priča o Karlu Velikom, rimskom kralju i najmoćnijem čovjeku Europe koji je živio u osmom stoljeću. Sir Charles je otkrio da je upravo on predak Karla Velikog po majčinoj strani, i uložio je mnogo vremena u otkrivanje i učenje o stilu života i ostavštini Karla Velikog. Za razliku od prvog nastavka “Charlemagne”, “Omens Of Death” izostavlja simfonijske elemente i koncentrira se na old school heavy i power metal, iako te gitarske melodije uvelike podsjećaju na prethodni album. Kao glavni vokalist i narator, Lee glumi samog Charlemagnea.

    Uvodna “The Portent” započinje kratkim gitarskim uvodom i Leeovom naracijom, poslije čega se nastavlja instrumentalom do kraja pjesme. Christopherov duboki bas vokal posebno dolazi do izražaja u pjesmama “The Siege” i posljednjoj “Judgement Day“, koja započinje naracijom, a nastavlja se laganim gitarskim uvodom dok ne preraste u heavy melodiju ispunjenu zborskim napjevima, bez clean pjevanja. U tim komadima naročito se može osjetiti i čuti snaga i dubina Leeovog vokala. “Dawning Of A New Age” sadrži ženske vokale koji se dobro uklapaju s Christopherovim baritonom, koji i u ovom komadu zvuči više kao naracija.

    “The Betrayal” je dijalog s pozadinskim orkestracijama i ponekim ubačenim gitarskim melodijama. “The Devil’s Advocate” s uvodom na basu i ponovnim zborskim napjevima i growlovima, uz “Judgement Day”, jedna je od najboljih pjesama na albumu, no unatoč tome osjeti se nedostatak ponekih simfonijskih elemenata koji su izbačeni. Tako je i najveći problem albuma “Omens Of Death” upravo nedostatak simfonija, što automatizmom uzrokuje nedostatak ravnoteže između glazbe i vokala; vokali i riffovi često se mogu činiti neusklađenima, a vokalni dijelovi u većini slučajeva zvuče kao naracije, kao primjerice u “Charles The Great”.

    Naravno da se to ne treba zamjeriti Sir Cristopheru, jer on očito uživa u onom što radi i s obzirom na njegovu dob, radi to jako dobro i zaslužuje respekt. Iako album ima svijetlih točaka kada se vokali i glazba promatraju kao odvojene komponente, isto tako ima lošijih i vjerojatno neće privući horde fanova, no unatoč tome još uvijek se možemo diviti njegovom osebujnom liku.

    Muziku podržava