Kad ravnoteža postane obveza

Brzinski uvod u dosadašnju povijest God Forbid – New Jersey, 16 godina postojanja, šesti album došao na red.

Jedna jedina promjena u postavi benda dogodila se baš sada – dva buraza
svirali su gitare, a iz nekog nedefiniranog razloga Dallas je odlučio
otići, da bi ostali Doc od njega preuzeo pjevanje clean vokala, a drugu
gitaru stavio u ruke Matta Wicklunda iz srodnog benda – Himsa.

To smo već nagovijestili nakon prošlog albuma i zapitali se – hoće li neke stvari poći nizbrdo? Možda, ali čini se da je nizbrdica jako blaga i bez drame će potrajati još neko vrijeme.

Nisu baš u rangu jedne Sepulture pa da se o tom bratskom odlasku toliko priča kao o razlazu (i ponovnom okupljanju) Cavalera klana, pa su ovi thrash metalcoreaši nastavili dobro utabanim putem. “Equilibrium” mnogi najviše uspoređuju s prošlim “Earthsblood“, što odani fanovi i ne smatraju pretjerano dobrom referencom. Oni kojima je više-manje svejedno, ovo će progutati jednako lako kao i ponešto bolji “Consitution of Treason“.

Odmah treba priznati da je album mrvicu dosadan i formalističan, a neke tri stvari mogu se okarakterizirati udarnima. U današnje vrijeme i to zna biti dovoljno da se album proglasi uspješnim. Procijenite sami… Uvodna stvar (vjerojatno i najbolja na albumu) “Don’t Tell Me What To Dream” već im je priskrbila probleme i prije samog izlaska albuma. Usporedbe s Meshuggah i optužbe da prate trendove odlaskom u taj famozni žanr zvani “djent”, naljutile su gitarista toliko da je u jednom trenu slučajno dirnuo u ono u što rijetki dozvoljavaju da se dirne – Slayer. Ali to sad zbilja nije bitno…

“A Few Good Men“, “Scraping the Walls” i “Cornered” primjeri su solidnih, ali i realno zaboravljivih dijelova albuma koji pokazuju tu progresivnost koju uspješno guraju u svoje aranžmane. Naslovna stvar, nažalost, pokazatelj je da im je metalcore jednostavno predodređen, ali i da mnogo bolje zvuče kad su gnjevni i glasni, nego kada pokušavaju emocijama nakrcati tipičan melodični dio. Posebno kada ispadne kao da pjeva lik iz P.O.D.

Ugurala se tu i jedna instrumentalna, “Awakening“, za koju bih od ovakvom benda očekivao desetominutnu epsku progresivnu stvarčugu, a umjesto toga – čudne dvije i pol minute fillera. Da se spoji s početkom albuma, kraj je još jedna od najboljih – “Where We Come From“. Šteta je samo što je neki neće ni dočekati slušajući ovaj album.

Nekako mi se čini da su God Forbid u zasluženoj sjeni Shadows Fall ili bombastičnih Lamb of God, ako se uopće netko trudi spojiti ih s nekim mikro-dijelom scene. Kada vam album ima ovoliko uspona i padova, to zna biti simpatično jer ljudi uobičajeno blagonaklono gledaju prema nečemu što nije – suhoparno savršeno. S druge strane, ovo će i dalje ostati ‘jedan od’ bendova koji svojom dugovječnošću zaslužuju veći respekt. A možda i bolji album.