Kad odrastem bit ću dijete

Nikada niste prestari igrati se igračkama, a ukoliko imate sluha onda igračkama stvarate glazbu. Možete čak biti i eksperimentalni electronica bend koji će stvoriti novi glazbeni stil toytronica, pa tonovi vaših dječjih gitarica, sintisajzera i frulica, te zvukovi koje proizvodi mehanička kokoš Brunhilda završe kao naslovna tema popularne serije “Uvod u anatomiju”.

Upravo se to dogodilo britanskom duu Psapp, odnsono Carimu Clasmannu i Galiji Durant koji su prije 5 godina stvorili dražesnu indie-pop kombinaciju slatkih vokala, te oštrih, gotovo odrezanih elektroničkih ritmova. Nakon prvijenca “Tiger, My Friend” 2004. potpisali su ugovor za Domino Records (dom grupa poput Franz Ferdinand ili The Arctic Monkeys), uslijedila je pjesma “Cosy In The Rocket” koja nas uvodi u svijet Meredith Grey, ali i globalna popularnost.

Prijateljskog i srdačnog pristupa, prepuni energije, na svojim nastupima publiku časte plišanim mačkama vlastite proizvodnje, zaraznim refrenima, Galijin vokal na tragu pokojne Kirsty MacColl izmamio bi osmijeh i Mrgudu iz Štrumpfova, sve se doima kao veliki tulum, party, žurka, igranka…

No trećim albumom – “The Camel’s Back” – dječja šarmantnost prerasla je dijelom u iritiranje, baš kao kada u stvarnome svijetu znatiželjno dijete uporno ponavlja pitanje ‘Zašto?’ tražeći objašnjenje nečega do čega vam uopće nije stalo ili ne znate odgovor.

Kada bismo željeli nabrojati sve uređaje, instrumente i kvazi-instrumente kojima se služe kako bi napravili pjesme (od melodike preko pepeljare do potrgane (!) glazbene kutijice, ne računajući igračke koje niti jedno dijete ne želi), činjenica da među njima postoji i kokoš nekako je najmanje čudna.

Slušajući sve te zvukove koji čistom genijalnošću nikada odraslog dvojca postaju ritam, melodije, prateći vokali i aranžmani, zapitate se bi li takvu glazbu radila Björk kao klinka? Vjerojatno bi. A i Beck bi se sjajno uklopio sa svojom “Clap Hands”.

Osnovna odlika Psappa je stvaranje briljantnih pjesama iz najneobičnijih ishodišta, no to ne znači da ponekad ne prekorače i na onu tamnu stranu.

Najlošiji su kada neobični instrumentarij postane jedina svrha pjesmi, baš poput preduge “Marshrat” (nalik floydovskoj “Money”) koja je više revija i demonstracija zvukova, nego pjesma s glavom i repom, a reciklaža materijala poput “Part Like Waves” uistinu je nepotrebna: nije da je loše, već ne nudi ništa novo.

Ostatak pjesama opasno pleše između briljantnosti, kada ni iz čega uspjevaju stvoriti dojmljiva ostvarenja (naslovna “The Camel’s Back“), ali i potpunu suprotnost od obećavajuće pjesme (“I Want That“). Srećom, veći dio vremena plešu na ispravnoj strani vješto pogađajući pravi omjer bizarnosti i hitoidnosti.