Kad neki projekt snimi svoj drugi album…

    918

    The Almost

    Monster Monster

    Datum izdanja: 02.11.2009.

    Izdavač: Tooth and Nail

    Žanr: Emo, Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Monster, Monster
    2. Lonely Wheel
    3. No I Don’t
    4. Hands
    5. Young Again
    6. Summer, Summer
    7. Hand Grenade
    8. Books & Books
    9. Souls On Ten
    10. Want To
    11. Get Through
    12. Monster

    Mala, a očito i trajna, avantura bubnjara Underoath – Aaron Gilespiea se nastavlja. Ono što je započeo sa svojim bendom The Almost, nastavio je novim albumom na kojem ipak nije sve odsvirao sam, jer si je ispunio želju da ovo ipak bude pravi bend.

    Monster Monster” ne donosi nikakve velike promjene u odnosu na ”Southern Weather”, možda se nazire da je malčice pozitivniji i prilagođeniji ovom glazbenom trenutku, ali popastični punk, emo-rock s puno primjesa južnjačkih (je li Florida isto jug Amerike?!) trenutaka okupanih pedal steelom. U one glasnije stvari ubacio je još više indie-rock gitara, a one laganije još su osjećajnije i drže poveznicu s prošlim albumom.

    Te glasnije i rockerskije su ponajviše logičan uvod u album “Monster, Monster“, pa totalno tinejdžerska “Hands” koja bi pasala jednom Paramoreu. “Get Through“, “Books & Books” i posebno “Souls To Ten” su trenuci u kojima su pali pod teškim kamenom neprimjetnog zvučanja kao netko drugi, pa ovdje podsjećaju na Hoobastank i slične, a na žalost za našu publiku, ovdje će se čuti i neki naši smiješni pop-rock bendovi. No dobro, sumnjam da su pretumbavali našu scenu za dodatnu inspiraciju.

    Onaj lakši dio albuma vjerojatno će još više popaliti mlađahnu publiku. “Summer, Summer” je najbliže prošlom albumu i jedna od ljepših stvari, a prejužnjačka “Hand Grenade” je totalna oda Americi i njihovom pristupu glazbi, pa samo čekam da mu u goste uleti ona neka nova mlada country zvijezda.

    Muziku podržava

    No I Don’t” i zadnja “Monster” (sličnost naziva prve i zadnje stvari valjda upućuje na nakakvu tematsku koncepciju albuma) počinju jako aksutično i sirovo da bi se na kraju ispretvarale u polu-country rock stvarčice koje na kraju zvuče totalno simpatično.

    Čovjek koji je jedini preostali originalni član u Underoath morao je na drugačiji način biti specifičan pa je jedini od trenutne postave koji je imao toliko ideja da stvori još jedan bend, a i u matičnom bendu je glavni kreativac. Već to mu daje određeni respekt, ali treba imati na umu da ovo nije neka dozlaboga pamet. Nema glazbene kompleksnosti, nema prevelike filozofije, već masa slušljivih melodijica i pjevnih refrena.

    Bez prevelike filozofije, ako je netko spreman na takvu ‘dubinu’ onda je ovo album za njega, a ako mu je dosta Amerikanaca koji penetriraju po cijelom svijetu onda, kao što smo i prošli puta rekli – nemojte se truditi. Sve u svemu, prosječno dobar album.

    Muziku podržava