Kad klasika trenira strogoću

Legenda nas je napustila prije gotovo godinu dana, ali nasljeđe Joea Zawinula živjet će i dalje, i to u mnogim formama. Zoran dokaz je i ovaj disk, golema 63-minutna klasična konstrukcija, koja se ipak ne bi mogla tek tako nazvati ‘simfonijom’, premda je posrijedi zgodna marketinška naljepnica.

“Stories of the Danube” je desetodijelna (!) simfonijska skladba naručena od strane Brucknerhausa u Linzu, za potrebe otvorenja Bruckner-festivala 1993. godine. Izvedba što ćete ju ovdje zateći, pak, snimljena je 1995. godine u češkim studijima Radija Dukla, u izvedbi Češkog državnog filharmonijskog orkestra Brno, pod ravnanjem maestra Caspara Richtera, uz sudjelovanje samog Zawinula i kvarteta solista.

Idejna poveznica čitave kompozicije upravo je najveća europska rijeka, zaštitni znak mnogih gradova, ali zacijelo najviše Zawinulova rodnog Beča. Koncepcija je pritom poprilično predvidljiva: svaki dio programatski je jasno naznačen, predstavljajući jedan motiv iz povijesti ili geografije dunavskog toka.

Tako se Zawinul kroz segmente bavi i Habsburškom Monarhijom, i otomanskom prijetnjom prijestolnici, i Romima koji su uvijek bili tu negdje na marginama, i Drugim svjetskim ratom.

Već “The Beginning” – probijanje rijeke u (schwartzwaldskoj) šumi – pokazuje da će se i u glazbenom smislu Zawinul više držati predvidljivih simfo-obrazaca negoli eventualnog ‘third-stream’ kombiniranja s world musicom što je Zawinula ustrajno okupirao sve do prerane smrti. Brucknerovska dramatika što oslobađa vodu iz planine u staccatima: ovakav pristup predvidljiv je koliko i slušljiv.

Nije teško predvidjeti ni da će posveta bečkim carevima u “Empire” donijeti nekoliko valcerskih obrazaca, kao ni da će “Sultan” živo revitalizirati bečku fascinaciju Orijentom, koju je u kotač vremena urezao još W.A. Mozart svepoznatom “Alla Turca”.

Osnovna zamjerka nije međutim u predvidljivoj koncepciji i glazbenim motivima, već u tome što Zawinul, kompetentan i glazbeno potkovan koliko se uopće može biti, čitavom svom znanju kao da robuje.

Doima se gotovo kao da ga je sputala ideja da se bavi ‘klasikom’, u koju je, po pravilima službe kad je u pitanju ovakva skladba, umetnuo dosta Smetanine simfonijske dramaturgije, ali i ‘valcerijane’ obitelji Strauss, pa zatim dramatiku Brucknera i bečkih klasika… a svoju najjaču kartu – improvizaciju utkanu upravo u ovakve velike, simfo-strukture – nije pošteno ni odigrao.

Da jest, tko zna što bismo imali na koncu; jer mikroni spontane glazbe, najizrazitije nazočni u dijelovima nazvanima “Introduction” (koji zajedno ne premašuju niti šest i pol minuta trajanja), ne mogu u ovakvoj zamisli ponijeti iole značajniju ulogu.

Šteta, jer ako je itko bio kompetentan da bez vidljivih šavova spaja jazz-slobode s ozbiljnostima klasike, onda je to bio upravo maestro Zawinul. Takva hrabrost ipak je izostala, barem u ovom projektu, pa na koncu svega imamo po kanonu i tradiciji skrojeno odijelo koje imponira veličinom i marljivim radom, ali originalnošću malo ili nikako.

Nadamo se da će iz goleme glazbene (i pedagoške!) ostavštine autora tolikih kapitalnih radova uskoro doći još novih izdanja, boljih od urednih i nedovoljno uzbudljivih “Dunavskih priča”.

Postava: Češki državni filharmonijski orkestra Brno, dirigent: Caspar Richter. Solisti: Amit Chatterjee – vokal, gitara, Walter Grassmann – bubnjevi, Arto Tuncboyaciyan – udaraljke, vokali, Joe Zawinul – klavijature, vokali, Burhan Öçal – oud, vokali.