Killswitch Engage
Disarm the Descent
Datum izdanja: 01.04.2013.
Izdavač: Roadrunner Records / Dancing Bear
Žanr: Metalcore
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Neki bendovi odluče snimiti novi album nakon desetljeća pauze (Soundgarden), neki cijeli svijet tješe da se vraćaju dobrim starim korijenima (Metallica), a neki nostalgiju fanova bude jednim kudikamo drugačijim reunionom.
Killswitch Engage sa svojih 12-ak godina i pet major albuma nikako se ne ubrajaju u kategoriju jedva iščekivanih legendi, ali su itekako obilježili (pa čak i formirali i definirali) pristupačni i moderni metalcore. “Alive Or Just Breathing” jedan je od omiljenih albuma žanra, a odlazak kasnijeg pjevača Howarda Jonesa omogućio je da se okupi upravo ta ‘dobra stara’ postava (iako zaboravljamo da se i bubnjar promijenio). 
Ludnica je zavladala oko benda i šuškanje da bi se Jesse Leach mogao vratiti u bend bilo je dovoljno da od albuma očekujemo novu revoluciju. Uostalom, i mi smo već dosta (možda i previše) pisali o tome.
Ispod tri minute (uvrh glave tri i pol) po pjesmi, svaka slične strukture i poruke, osim “Always” koja se sa svoje četiri i pol minute također ne može nazvati epskom… Ipak, i takva je apsolutni pokušaj i ružni promašaj nekakve laganije i spore pjesme gdje je Jesse pokazao da zbilja zna pretjerati s patetičnim riječima. I od nekih specifično loših dijelova to bi bilo – to. Ostatak je predvidiv i već odsviran, ali i moćan, brutalan i prepoznatljiv.
Redom, “The Hell In Me“, “New Awakening“, “A Tribute To The Fallen” s riječima “Even if we die tonight, this is an endless fight“, ili debela i masna rifčuga na “The Turning Point“… Više-manje je svejedno, jer svaka stvar gađa žicu i ima nešto što im Howard više nije mogao pružiti (posebno na zadnjem istoimenom albumu).
“All That We Have” pokazatelj je da usporiti neće, jer toliko blastbeatova i bljuvanja gnjeva na mikrofonu nismo nikada mogli čuti kod jednog “mainstream” metal benda. Slično kao i na “The Call” nakon koje ih se baš i ne može nazvati ‘naj-gay bendom’ (kako su ih neki znali definirati).
Singlovi su bili samo uvod u priču i logičan korak između prošlosti i budućnosti, ali ipak ne razumijem te kvazi-kul priče članova benda da “No End In Sight” nisu ni mislili staviti na album, jer je preobična i prosječna. To je valjda ona poznata ‘spin’ fama koju pamtimo još od kada su iz Nirvane tvrdili da je “Smells Like Teen Spirit” slučajno završila na konačnoj verziji “Neverminda”.
Adam D. rekao je da mu nije bilo teško producirati vlastiti bend, jer su Killswitch Engage ionako uvijek zračili pozitivom i nenategnutim odnosima. Čovjek zna što tržište treba, zna u kojem smjeru uputiti zvuk pjesme, zna svirati (na hevijanerskoj “Time Will Not Remain” su čak i solirali), zna zagrowlati kada treba… Ali i dalje mislim da je producentsku ulogu (i partnerstvo s Jesseom) bolje odradio na ”Times of Grace”.
No, usporedbi će biti sa svime i svačime, a “Disarm The Descent” ponovio je poznatu formulu i uspio sve skupa izbalansirati u 40-ak minuta podjednake razine modernog metala.
Morat ćemo zaboraviti na onaj mrvicu kaotični prizvuk i energiju koju su prije deset godina izbljuvali na svijet. Zato ćemo ovom albumu dati ono što zaslužuje – novonastalo okruženje i priznanje da im je Jesse unio dozu ‘onog nečega’ što im je falilo da nastave snimati ‘legendarne’ albume. Ponovno regrupiranje omogućilo im je da izazovu novu iskru, a nakon što prođu sve popratne aktivnosti (svi singlovi i turneje) bit će im jako teško pronaći nešto čime bi opet mogli zapaliti svoju publiku ili gladne i žedne medije.
S tim na pameti, mislim da imamo vremena neke dvije-tri godine uživati u četiri-pet stvarčina koje će čvrsto zasjesti među omiljenim pjesmama Killswitch Engage diskografije. Nakon toga – živi bili pa vidjeli…
