Široke Ulice
Bijesni Dylan
Datum izdanja: 15.11.2014.
Izdavač: Menart
Žanr: Rock
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Na prvi dan jeseni 2012. godine, Široke Ulice održale su prvu probu, a dvije godine kasnije imamo i njihovo prvo službeno izdanje nazvano “Bijesni Dylan”.
Odmah možemo reći da ovo nema nikakve veze s Dylanom, niti ičim sličnim jer se bend orjentirao na zvuk američkih srednjostrujaških bendova, negdje na razmeđi između Matchbox Twenty i Bon Jovija, samo s ponešto žešćim gitarama (da ispadnu opaki momci) i manje himničnim pjesmama. Generalno, ovo bi vjerojatno trebao biti naš The Calling ili neki srodni bend, pop-rock bendić za curice.
Ranije sam spomenuo Matchbox Twenty , a upravo “Koraci” najviše nalikuje na njihove radove (da ne kažem da je riff posuđen od Nickelbackove “How You Remind Me”), samo što ovo Rob Thomas ne bi objavio niti kao b-stranu nekog singla.
Zanimljivost albuma jest svakako Sara Renar koja gostuje u “Sanjam“, prvoj pjesmi koja djelomično ima glavu i rep. To je jedna tipična slatkasta ‘velika’ balada, a već do nje je postavljena melodična “Junak cijele priče” koja podsjeća na bezličnost Prljavog kazališta nekoliko posljednjih dekada.
Sam naslov “Ja sam taj koji cilj postavlja” poprilično opisuje ono što možete očekivati od pjesme. Ponovno kopija Majki, a predugačak naslov još gore zvuči u refrenu, pa je to još jedna skladba koju je lakše preskočiti, nego slušati iznova.
Dobro pitanje su postavili u pjesmi “Zašto?“, ali s njime su i jasnije postavili svoje ciljeve jer pjesma puca na publiku koju ciljaju i pop-punkeri Kinoklub. Ono što ova pjesma jednako otkriva je i loš Bornin vokal koji jednostavno nema nikakvu interpretativnu snagu i sve pjeva jednako. Istina, na rock sceni postoji mnogo loših vokala, ali oni to barem čine s mudima, dok Široke Ulice to rade kao da su uškopljeni. Nažalost, kada čujete “Melodije istočne muzike” poželite staviti Opću opasnost da popravite dojam jer oni takav tip pjesme ipak rade mnogo bolje i upečatljivije.
Iako album ima ukupno deset pjesama, nisu sve ukomponirane u ‘regularni dio’ albuma. Posljednje dvije pjesme su izdvojene kao ‘bonus tracks’ (ponovno živio hrvatski), a ne zaostaju previše za ostatkom albuma. “Sve je u redu” purgersko-rockerska (Dinamo, Stonesi…), a ponovno je zapravo o ničemu, tek svojevrsna verzija “Ljeto ’85” od Pipsa, a završetak pripada skladbi “Sunce je došlo” koja idealno zaokružuje sve što se na albumu nudi.
“Bijesni Dylan” je slabašan album kojeg je najbolje zaboraviti nakon prvog slušanja jer ne nudi ništa čime bi vas zadržao malo duže. Vjerojatno će neki singlovi uspjeti doći do šire publike preko radiopostaja koje će ovaj album smatrati svježim rockom na domaćem terenu, ali imamo toliko boljih, energičnijih, pa slobodno mogu reći i originalnijih rock bendova, da se stvarno ne treba zamarati sa šablonama u glazbi i stihovima gdje u gotovo svakoj pjesmi treba biti neki stari rock heroj.
Kad vidiš naslov albuma “Bijesni Dylan” nadaš se da će album barem djelomično biti zanimljiv, a ne da će vrhunac biti strogo nabrajanje uzora i utjecaja. Da nije Sara šarmirala u prosječnoj radio numeri “Sanjam”, stvarno bi malo toga bilo za istaknuti u pozitivnom tonu…