Kabaretski hommage sedamdesetima

    1866

    Jane Birkin

    Au Palace

    Live

    Datum izdanja: 28.09.2009.

    Izdavač: EMI / Dallas Records

    Žanr: Pop, Šansone

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. L’anamour
    2. Prends Cette Main
    3. Ex-Fan Des Sixties
    4. Sous Le Soleil Exactement
    5. Enfants D’hiver
    6. Exercice En Forme De Z
    7. A La Grâce De Toi
    8. Aung San Suu Kyi
    9. Amour Des Feintes
    10. Ford Mustang
    11. 14 Février
    12. Période Bleue
    13. Yesterday, Yes A Day
    14. Pauvre Lola
    15. Madame
    16. Je Suis Venu Te Dire Que Je M’en Vais
    17. Les P’tits Papiers
    18. Quoi
    19. Pourquoi
    20. L’eau À La Bouche
    21. Fuir Le Bonheur

    Ako ne govorite i ne razumijete francuski, vjerojatno vam i tekstovi egzistencijalističke filozofije zajedno s receptima i Voltaireom zvuče jednako.

    Gajite li, međutim, emocije spram različitih inačica frankofone
    civilizacije (sve od gastronomije, fantazmatske ’68., do Zinedine
    Zidanea ili Moulin Rougea), iako vaš izgovor više zvuči na grgutanje
    prilikom jutarnje dentalne higijene, nesumnjivo ćete se složiti oko
    neodoljivosti senzualnih vokala u ‘ljubavnim izjavama’ megapopularnog i
    ‘kontroverznog’ dua Birkin/Gainsbourg iz 1969. “Je t’aime…moi non
    plus”.

    Ako se sjećate pjesme, no u asocijativnom nizu vaših reminiscencija izostaje Jane Birkin s glazbene pozornice, live-album “Au Palace“, uvjerit će vas u njenu i dalje aktualnu prisutnost ne samo među, grubo rečeno, potrošačima popularne kulture, već i među avangardnijim filmskim i kazališnim krugovima (ili onima koji su to nastojali biti) druge polovice 20. stoljeća.

    Snimljen u ožujku 2009. godine, za vrijeme koncerta održanog u glasovitom Théâtre Le Palace u Parizu, “Au Palace” sadrži 21 izvedbu, a zamišljen je kao retrospektiva karijere Jane Birkin. Izbor također pokriva i nekoliko značajnih hitova iz razdoblja suradnje s bivšim suprugom Sergeom Gainsbourgom, inspirativnom figurom u emocionalnom i mentorskom smislu neprestanog ‘bdijenja’ nad njenom glazbenom i glumačkom karijerom (primjerice “L’anamour” i “Sous Le Soleil Exactement” iz 1969., s albuma “La Chanson De Slogan”).

    Muziku podržava

    Većina pjesama, s druge strane, nalazi se na posljednjem studijskom albumu “Enfants D’hiver” iz 2008. godine, zanimljivom iz razloga što se Jane okušala u ulozi tekstopisca.

    “Au Palace”, međutim, ne predstavlja samo hommage sedamdesetim godinama francuske glazbene scene, odnosno popularne kulture, već sadrži refleksivnu crtu autobiografskog obraćanja ‘prisvojene’ nacionalne ikone Jane Birkin 63-godišnjoj Jane Birkin, ‘ogoljeloj’ pred sjećanjima iza različitih maski dugogodišnje karijere.

    Kraj šezdesetih, odnosno sedamdesete godine u njenoj biografiji nepravedno zasjenjuje prisutnost Gainsbourga te često spominjan film o seksualnosti “Je t’aime…moi non plus” iz 1975. godine. Osamdesete godine obilježava ‘karizmatičan razvod’, a njena glumačko-glazbena karijera i dalje kvalitetno napreduje, oslobođena ‘Gainsbourg brenda’, iako su inspirativne klice bivšeg ljubavnika i mentora pozadinski prisutne iza kreativnih rješenja.

    Uz objavu dva zapažena albuma “Baby Alone in Babylone” (1983.) i “Lost Song” (1987.), paralelno ostvaruje i značajne uloge u nekoliko filmova (primjerice “La pirate”, nominiran za nagradu César) te kazališnih predstava (“La Faussse suivante”), odnosno probija se na britansko, japansko i američko tržište.

    Kao zanimljivu (pomalo ironičnu) činjenicu vrijednu spomena, izdvojila bih konstantno ‘rezervirano držanje’ britanskih medija spram njene ’emigrantske karijere’. Došavši iz Engleske u Francusku 1968. na audiciju filma “Slogan”, Jane nije govorila francuski jezik, no opčarala je ‘neobičnom ljepotom’ i zavodljivo prigušenim baršunastim, tankim glasićem senzualnih tonova, sa simpatično ‘iskrivljenim’ naglaskom.

    Devedesete godine pokazale su zapravo koliko je i sama Jane tijekom godina postala dijelom ‘francuskog brenda’, budući da izostaje s glazbene scene, a njena popularnost u ‘drugoj domovini’ egzistira zahvaljujući nekoliko live (npr. “Integral a l’Olympia” iz 1996.) i ‘best of’ izdanja (“Best of” iz 1998.).

    Shrvana obiteljskim nesrećama, povlači se iz studija i okreće civilnom aktivizmu, radu za Amnesty International, podupiranju borbe protiv AIDS-a i problemima imigranata u Francuskoj. Ne iznenađuje stoga što tematika ljudskih prava i socijalna osviještenost zauzima koncepcijsku pukotinu albuma “Enfants D’hiver”, posebno u pjesmi posvećenoj Aung San Sun Kyi, izvedenoj i na “Au Palace”. Novo stoljeće Jane u ranim pedesetima započinje vitalno i glazbeno kreativno te valja izdvojiti albume “Arabesque” iz 2002., “Fictions” iz 2006., te već spomenuti “Enfants D’hiver”.

    Podulji odlomci iz biografije poslužili su kao kontekst retrospektivnom presjeku diskografije i imaginarija prisutnih na recentnom live-izdanju. Zbog poveće zastupljenosti funk i pop-zvuka s albuma “Ex Fan Des Sixties” (1978.), odnosno intimnog portreta i izvjesnog ‘metakomentara’ s “Enfants D’hiver”, rekla bih da sedamdesete implicitno predstavljaju autoreferencijalni okvir.

    Atmosfera prostora teatra, uz zvuk klavira i violina, odnosno akustične gitare i udaraljki, dodatno potencira kabaretski aranžman (npr. “Exercice En Forme De Z“, “Ford Mustang“). Također čujno se osjeća intimna povezanost između Jane i publike, posebno u englesko-francuskim recitalima (“Aung San Sun Kyi” i “Pauvre Lola“), te ‘slatka dekadencija’ zvuka šansona (npr. “Quoi“, “Amour Des Feintes“, “Les P’tits Papiers“, ili “Je Suis Venu Te Dire Que Je M’en Vais“).

    “Au Palace” kao autoreferencijalni okvir zapravo revalorizira intimni portret 63-godišnje Jane Birkin odterećene bremenitošću prošlosti, svjesne prolaznosti i emotivne snage sjećanja. Drugim riječima, izbor pjesama će vas osim istraživanja umjetničkih snimki Birkin/Gainsbourg iz sedamdesetih godina navesti i na ozbiljnije preslušavanje uistinu zavodljive i zanimljive diskografije Jane Birkin.

    Muziku podržava