Južnjačka utjeha

Za sve one koji nikada nisu čuli za ovaj američki alt-country bend, evo nekoliko biografskih podataka. Grupu su osnovali fakultetske kolege Patterson Hood i Mike Cooley 1996. godine u Alabami. Prva dva albuma “Gangstabilly” (1998.) i “Pizza Deliverance” (1999.) obično se opisuju kao roots rock, a iz anonimnosti su se konačno probili dvostrukim albumom “Southern Rock Opera” (2001.).

Taj se album jako naslanja na i svojevrsni je tribute to album Lynyrd Skynyrdu, a govori o klincu koji odrasta na jugu Amerike, seli na sjever pokušavajući se osloboditi svog južnjačkog naglaska i porijekla, ali se na kraju, zahvaljujući utjecajima rocka američkog juga, vraća svojim korijenima. Iako je već doživio veliki uspjeh u underground krugovima – “Southern Rock Opera” je ponovno objavljen 2002. za roots rock etiketu Lost Highway.

Drive-By Truckersi su svoja slijedeća dva albuma – “Decoration Day” (2003.) i “The Dirty South” (2004.), objavili za New West Records, kao i najnoviji album “A Blessing And A Curse“.

Ovo je njihov šesti studijski album koji i nije baš čvrsto strukturiran, a pjesme nisu tematski povezane kao na prijašnjim albumima. Zapravo, album ne pokušava ispričati jednu koherentnu priču, nego svaka od 11 pjesama zvuči kao priča za sebe. Ono što slušatelje možda može pomalo šokirati je prijelaz između pjesama, kao na primjer onaj na samom početku albuma s iskrene, romantične balade “Feb 14” na akustične gitarske dionice i promukli vokal u slijedećoj, prilično ogorčenoj i ironičnoj “Gravity’s Gone”.

Najbolje na cijelom albumu je to što pjesme ne zvuče isforsirano, nego kao da su se jednostavno na njemu morale naći i nisu na silu ugurane tamo gdje im nije mjesto.

“Gravity’s Gone” je pjesma natopljena whiskeyjem i suzama, te ujedno i jedna od najzanimljivijih na albumu, što ćete lako uočiti u stihovima kao što su: “I’ve been falling for so long that gravity’s gone and I’m just floating” ili “I’ll meet you at the bottom if there really is one/They always told me when you hit it you’ll know it“.

Kada smo već kod zanimljivih pjesama na albumu, mene je na prvo slušanje osvojila nimalo optimistična “Easy On Yourself“, koja će vas ubiti u pojam stihovima “Don’t be so easy on yourself/’Cause this one might be all that you have left/Rearrange the voices in your head/And remember what they said“. OK, mislim da razumijem. Nema smisla bježati, najbolje je stvari pokušati okrenuti u vlastitu korist.

Tu će teoriju Hood nešto kasnije i malo pobliže objasniti u posljednjoj pjesmi na albumu “World Of Hurt“, petominutnoj lamentaciji o tome kako je bol neizbježna, ali smo svi mi ionako pomalo mazohistični. Doista je teško opisati o kakvoj se ovdje pjesmi radi, pa ću umjesto svojih radije navesti riječi samoga Hooda (vjerujem da ste do sada već primjetili da se snaga ovog albuma skriva u njegovim tekstovma): “I was 27 when I figured out that blowin’ my brains out wasn’t the answer/So I decided that maybe I should find a way to make this world work out for me“. Ima toga još, kao na primjer: “To love is to feel the pain” ili “It’s a wonderful world if you can put aside the sadness“, da bi na kraju, unatoč svemu, pjesmu zaključio s “It’s great to be alive“. Razmislite malo o tome. Ja jesam i došla sam do zaključka da mi se ovaj album jako sviđa.

Dakle, da rezimiramo: utjehe ipak ima, a Drive-By Truckersi vam mogu čak i pružiti jednu – onu južnjačku.