Justin Timberlake: Odjeb trendovima

Peto poglavlje 15-godišnje samostalne karijere Justina Timberlakea započinje eksplozivnim usklikom “If you know what’s good…” u “Filthy”, prvom od čak četiri najavna singla gdje perverzno pleše na tankoj liniji između dubstepa, funka i rnb-ja, pozivajući na još jednu rundu ‘dobre stvsri’.

Uvodnikom pomalo vara slušatelja kojem će dati sasvim neusporedivo putovanje kroz osobnu šumu. Stoga on možda ne liježe na prvu kao ni ostatak kompilacije, no “Filthy” je jedan od onih klasika koji opravdavaju epitete prišivene Kralju popa. A on to i jest, posebno kada radi sa starom ekipom sačinjenom od Timbalanda, Natea Danje Hillsa i The Neptunesa.

S Pharrellom se nije smio družiti u studiju iz pravnih razloga (dviju konkurentskih etiketa) do ovog izdanja kada urbani, tekući zvuk produkcijskih titana čujemo kroz put u milenijsku prošlost. Ovo i jest sukus albuma “Man of the Woods” kojeg američka kritika razapinje zbog manjka inventivnosti. Album jest vrlo retro-nostalgičan i ne odgovara na suvremene i aktualne trendove produkcije tropskih zvukova kakvi sada preplavljuju zvučne kanale. Ali zaboravite pritom na Justina iz pop-ere specifične po klupskim himnama, iako se zvuka popa ne ustručava. On jest zvučna srž oplemenjena žanrovskim miksom, od funka, americane, hip-hopa, r’n’b-ja do countryja koji su samo dekorativne funkcije zbog čega će mnogima djelovati previše nekonzistentno.

Ali je li konzistencija nužan preduvjet za kvalitetno djelo? Otkad je eklektičnost zamjerka jednom izvođaču? Justin zasigurno nije David Bowie u vječnoj transformaciji, no ne podliježe dominantnim strujama, kao ni vremenskim pritiscima, pa tako redovito i beskompromisno od njega dobivamo iskrena i osobna djela što će se očitovati u prepoznatljivosti elemenata iz prethodnog duplog “The 20/20 Experience” (“Morning Light”, “Wave”) ili “Future.Sex/Love.Sounds”, ali i u iznimno osobnim tekstovima gdje gleda na svoj dosadašnji život do očinstva. A očinstvo je upravo naglašeni motiv albuma u kojem se pored supruge Jessice Biel ‘čuje’ i sinčić Silas kojem posvećuje naslov.

Ne podliježe očekivanjima aktualnih struja ni po pitanju svojih raznolikih suradnji pa tako poziva Aliciju Keys u najslađoj pjesmi albuma “Morning Light” i country pjevača Chrisa Stapletona u suptilno političkoj “Say Something“, za razliku od kolega iz samodopadnog svijeta popa. Ono što mu se može zamjeriti jest nedostatak bombastičkih i preproduciranih plesnih numera kakve bi mogao izvesti na nekom budućem Superbowlu. Radije odabire umjerene ritmove kojima je jedino zajednički njegov poslovično pulsirajući beat, posebice u klupskoj “Filthy”, retro “Montani” ili pharrellovskoj disko “Midnight Summer Jam”.

Iako nema pjesama sukladnih “SexyBack”, “Cry Me A River” ili “Rock Your Body”, Justin Timberlake se na novom albumu ne ponavlja, a opet ostaje dosljedan sebi i stvara album prema vlastitoj intuiciji, a ne prema načelima industrije u koju se uklapa prvenstveno u performativnom smislu. “Man of The Woods” mnogi će nazvati penzionerskim pothvatom bez supstance, no iako se na momente gubi nit vodilja a ideja žanra odbacuje, JT je i dalje zavodljiv, plesan i ritmičan, a to su parametri koje Kralj Popa mora zadovoljiti.