Još uvijek raste onaj divlji plod

Prema raspoloživim podacima, a i pomalo već poseniliziranim sjećanjima, posljednji album s logom Divljih jagoda koji bješe objavljen na LP-u su “Konji” iz 1988., što će reći da pjesme ovog odličnog benda nisu pod gramofonskom iglom ‘krckale’ jedno 27 godina.

Barem ne na friško napravljenom izdanju, i to od kuće koja je nekada, kao Jugoton, za tako nešto bila ‘trademark’ i čije su se ploče ‘gutale’. Ne samo slušale. Čekalo ih se u trgovinama, praktički, kao ‘gladan kruha i žedan vode’. Dakako, oni koji Zeletov album “Magic Love” (1993.) dodaju kolekciji Divljih jagoda, a takvih nije malo, reći će da se radi o nešto manje godina. No kako bilo da bilo, rečenicu “Divlje jagode objavile novu ploču”, a da to nije tek puka fraza, nego realizam i istina, čuli nismo odavno.Dakako, i ne samo da je nisu objavile Divlje jagode. Svi su se glazbenici morali prilagoditi zahtjevima modernog tržišta i u devedesetima se odricati nosača svog zvuka na vinilu, koji je desetljećima ranije, doslovce, uljepšavao živote generacijama i generacijama. No kako trendovi ne bi bili trendovi kada se ne bi mijenjali, tako i oni unutar glazbenog biznisa na to nisu imuni. A pojam ‘retro’ često je puno moderniji i od same ‘moderne’, pa se i u glazbi, čak i više nego u bilo kojoj drugoj životnoj sferi, uključujući i sveprisutni fashion, sve češće događa povratak u prošlost. Sam Bog zna zašto. Jel’ tada uistinu bilo bolje ili se, jednostavno, stvarala kvalitetnija i dugovječnija glazba? Vjerojatnije ovo drugo, no ovdje to i nije toliko važno, koliko činjenica da su desetljeće unatrag CD–i polako prestajali biti zanimljivi, ponaprije zbog prenapuhanih cijena, ali i uznapredovale komocije i uljenjavanja konzumenata glazbe, pa se nešto moralo početi mijenjati. Prije svega, razmahao se download, poglavito ilegalan, glazba se naslušava na svim mogućim i nemogućim apliciranim uređajima, a ‘srebrne pločice’ sve su više gubile na vrijednosti, što je otvorilo nove mogućnosti. Ili bolje reći – stare. Jer prije nekoliko se godina, u vremenima dok su se ploče proizvodile u, onako nešto, simbolično sitno primjeraka, uglavnom za najtvrđe fanove pojedinih bendova kojima su bile samo dodatna dekoracija, dogodio se značajan obrat. Naime, najednom su se polako, više onako skromno, počele pojavljivati informacije o rastu prodaje LP–a, da bi se taj trend nastavio, analize godišnjih prodaja sve su zvučnije i učestalije, i danas smo tu gdje jesmo. Longplejke se uistinu prodaju sve bolje, na sve strane opet ‘kči i šumi’, i to ne samo iz fore i zbog čistog kolekcionarskog hira. Iako, upitno je koliko su one ikada i bile ‘demodirane’. Opet, i u ovom slučaju, ovisi koga pitate. A kada tako stvari stoje, najbolje da tu situaciju medijsko-glazbeni magnati ne iscrpe maksimalno i ne počnu, uz nova, u sve većim količinama nuditi i stara izdanja. Friško (re)objavljena na vinilu. Nema dvojbe da je takva situacija, barem dijelom, inicirala i izlazak ove kompilacije, za koju je pjesme uglavnom odabrao, očekivano, Zele Lipovača.

Dakako, kada je u pitanju opsežnija diskografija, a u ovom se slučaju radi o 11 albuma, najnezahvalnije je sastavljati listu najboljih pjesama, jer uvijek će (nekome) nešto usfaliti. Sigurno će fanovi Divljih jagoda pronaći manjkavosti, no s obzirom da se radi o vinilu, preciznije, o njih dva, i to crvena, treba imati na umu da je i vremenski ograničena, pa se i o tome treba razmišljati. Da pojednostavimo, četiri strane ovih ploča stale bi skoro pa na (tek) jedan CD.

Naravno da ono što se najprije dadne primijeti je ‘manjak’ pjesama iz najboljeg razdoblja benda, prve polovice ’80-ih (“Ah, opet te jebene osamdesete”, neki će sigurno ‘zafitiljiti“). “Čarobnjaci” (1984.) očito da nisu imali nijedan vrijedan hit pa nisu svoje mjesto našli ovdje, a ako se to može ‘prešutjeti’, ignoriranje izdanja “Wild Strawberries” (1987.), snimanog u Londonu za Logo Records, što je u to vrijeme bio presedan, pomalo je iznenađujuće.

Bez obzira što s njim nije uspio planirani proboj na europska i svjetska tržišta i što su se morale biti konsolidirane snage da bi se krenulo dalje. A bile su brzo posložene i albumom “Konji” u pravom se jurišu nastavilo tamo gdje se (za)stalo. Poglavito zato jer se, dojma sam, ne bi se puno zamjerilo da nije uvrštena, recimo, slabašna “Marija”, a pogotovo novosnimljene “Divlje jagode” (“Konji”) i “Motori 2003” (“Od neba do neba”), jer nedvojbeno, “Motori”, daleko bolje zvuče u originalnim verzijama. Da ne govorimo o prekrasnoj baladi “Sarajevo, ti i ja”, s albuma “Labude kad rata ne bude”, rađenog 1993. godine u sjeni, i pod jakim dojmom, strahota rata kroz kakve je prolazila Bosna i Hercegovina. Top 3 balada benda, ovdje izostavljena.

No, svemu usprkos, može se na ovoj kompilaciji pronaći dosta značajnih numera koje su obilježile regiju s kraja ’70-ih, posebice ’80-e, pa i dekade kasnije. Poglavito jer se radi o jednoj od najboljih kolekcija pjesama, čiji je, mahom, autor Zele Lipovača, bez ikakve dvojbe jedan od vodećih glazbenih umjetnika ovog dijela Europe. Zanimljivo je da su se Divlje jagode rodile, rasle, razvijale i uspjevale paralelno s novim valom, a da ih se nikada, ili barem ne ozbiljno, nije uvrštavalo u njegove gabarite. Usprkos tome, popularnost i kvaliteta bila je jednaka, u puno momenata i jača od novovalnih suvremenika, što je dokaz da se za kvalitetu uvijek može naći mjesta.

Ako su ‘jagode’ klasik kao bend, što li tek reći o pjesmama tipa “Jedina moja“, “Krivo je more“, “Zauvijek tvoj“, “Autostop” ili “Zvijezda sjevera“, za koje se čovjek koji ih zna često nisu li nadrasle i bend i same autore/ko-autore, među kojima, uz poštovanje spram sviju, svakako treba izdvojiti prvog pjevača Tonija Jankovića. I tugovati što nije bio cijelo vrijeme u bendu. Klasici su to, spomenici rocka, pjesme koje znaju svi, ne samo štovatelji benda, već i oni koje uopće ne zanima niti rock’n’roll, a još manje Divlje jagode. Koliko god da pomisliš kako su dosadile, sekundu kasnije dobije se volja da ih se ponovno čuje. To je znak da su – velike.

I koliko god da se ljutili što se nakon nekoliko kompilacija, kao i reizdanja svih albuma na CD-ima, redom objavljenih unatrag desetak godina, pojavila još jedna, koja ne donosi ništa, ali baš ništa novo, ne u glazbenom smislu, ona ima, ako ne više, barem jednu dobru stranu. Inicirala je novo uskrsnuće vinila u nas, nakon kojega bi moglo štošta novoga, a i staroga, stići na glazbeno naše tržište. Konkretnije, napraviti nešto što ranija reizdanja nekih ploča, na žalost, nisu uspjela, a imale su ogroman potencijal. Očito samo zato jer, iako su bile ‘prave’, izašle su, sada tako izgleda, u krivo vrijeme. A tko zna, možda se, osim ‘plejki’, netko dosjeti i ponovno počne proizvoditi vinile sa 78 okretaja, ozbiljnije se posveti i nekadašnjim svetinjama – ‘singlicama’, a vizualna izdanja, s obzirom da Blue-ray baš i nije zaživio, počne stavljati na Beta i VHS. Ili se uozbiljiti s audio kasetama, samim tim i ekshumirati nedavno pokopane walkmane. No ono što, mislim, gotovo sigurno možemo očekivati, reizdanja su albuma Divljih jagoda na pločama. Što reći drugo nego – dobro došla. Samo u nekoj drugoj boji. Makar i u – bezbojnoj.

I da zaključimo. U vremenima kada se velika većina naših glazbenih, valjda, kritičara ponaša, rezonira, govori i piše na način kao da je moderna glazba započela ’90-ih ili, još gore, 2000-ih, pa sve prije toga ispada nevažno ili (ne)postojano, ova je kolekcija još jedan u nizu dokaza koliko je ograničeno njihovo znanje i poimanje glazbe kao glazbe. Ali i, još važnije, glazbe kao dijela sveopće kulture. Jer, Divlje jagode su baš to, dio kulturne baštine ovih prostora.

Specifičan i jedinstven bend, koliko god da to nekome možda bilo teško priznati. A mnogima jeste. Jer ne znaju da “sve prolazi, al’ mi ne bi htjeli, još divljeg dok ima u nama“. Bio to heavy metal ili hard rock. Ili ‘samo’ rock.