Još jedno prizivanje orgija s Downom

‘Izazov koji zbilja moraju popratiti s još tri odlična EP-a’ Down je odradio onako kako znaju, onako kako žele, onako kako mogu i onako kako smo očekivali – do jaja!

No, ovaj drugi dio četvrtog albuma jednog od najcjenjenijih južnjačkih sludge bendova opet je imao nesvakidašnju uvertiru. Dok je prije prošlog otišao Rex Brown i došao Pat Bruders, ovoga puta srce fanova zaplakalo je radi konkretnije promjene – otišao je Kirk Windstein!

Pod službenom isprikom da se želi posvetiti Crowbaru, ipak je priznao da su se prijateljski razišli jer se njemu ne da čmrljiti na turnejama dok se Anselmo mora odmoriti između dva koncerta.Konkretni i direktni Kirk prenio je mudrosti i znanje svojem tehničaru i članom benda postao je Bobby Landgraf. Koliko god ćemo teško preboljeti odlazak jednog od zaštitnih znakova benda, čini se da je ovaj trenutak bio najbolji – nikakva prekretnica benda, nikakva duža pauza, već samo lagani zaokret u trenutku kada spajaju EP-e s razmakom od godinu i pol do dvije.

“We Knew Him Well” već izaziva masovni kaos na koncertima, a “Steeple” je uz Anselmov growl i metal vrisak (kojeg nisam očekivao) odmah udario u Sabbathovsku doom žicu! No, ono što ovih 37 minuta krije su definitivno “Conjure” i “Bacchanalia“, pjesme koje bi zbilja trebale postati jedne od pjesama koje baš ono – moraju svirati uživo!

Preko 8 minuta svaka, kriju spori i umorni doom s genijalnim zvukom i zlo se kotrljaju u smjeru u kojem Keenan i društvo požele. Ova zadnja ima čak i nekoliko minuta akustičnog trip-out završetka koji predstavlja samo uvod u sljedeći EP – navodno skroz akustičan. Budući da su i za ovaj obećali totalnu brutalnost, možda im zbilja treba vjerovati da ćemo čuti neku novu “Learn From My Mistake” i slične.

Ako ćemo uspoređivati albume s albumima, a EP-e s EP-ima, onda se definitivno čini da je ovo konkretnije od prethodnog EP-a, jednako koliko je i prvi legendarni album bio konkretniji od drugog. A možda je samo krivo godišnje doba u kojem je izašao ovaj, odnosno prošli. A možda su jednostavno pogodili s konceptom EP-a – šest pjesama svako malo…

Definitivno se čini da po pola sata ovakve muzike dobro sjeda fanovima i običnoj publici, ali ako jednog dana sva četiri EP-a probamo ukalupiti i shvatiti kao jedan cijeli (ili barem dupli) album, onda bi se moglo dogoditi da unutra prepoznamo i pokoji ‘filler’.

No, do onda zbilja trebamo uživati. Za početak, pričekajmo sljedeći…