Još jedni sljedbenici švedske škole metala

    1851

    Arch Enemy

    Doomsday Machine

    Datum izdanja: 22.08.2005.

    Izdavač: Century Media / Dallas Records

    Žanr: Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Enter The Machine
    2. Taking Back My Soul
    3. Nemesis
    4. My Apocalypse
    5. Carry The Cross
    6. I Am Legend/Out For Blood
    7. Skeleton Dance
    8. Hybrids Of Steel
    9. Mechanic God Creation
    10. Machtkampf
    11. Slaves Of Yesterday

    Arch Enemy je oformio Michael Ammot nakon odlaska iz legendarnog Carcassa. Prva tri albuma: “Black Earth”, “Stigmata” i “Burning Bridges” pokazala su još dotad neviđenu kombinaciju agresivnosti i melodičnosti, što im je pomoglo da steknu reputaciju jednog od elitnih bendova melodic death metal žanra. Nakon te faze odlazi im originalni vokal Johan Liiva i na njegovo mjesto dolazi dotad nepoznata, ali nevjerojatno brutalna ženska pjevačica Angela Gossow nakon čega im popularnost počinje još više rasti.

    Doomsday Machine” je njihov šesti full-length album, tj. treći s navedenom pjevačicom. Za album se ne može reči da je loš, no uspoređujući ga sa prethonikom “Anthems Of Rebellion” teško ga je svrstati uz bok hitovima poput “We Will Rise” i “Dead Eyes See No Future”. Ljubiteljima heavy i power metala mogao bi se svidjeti zbog svoje velike melidočnosti, no onima za koje je originalno namijenjen – ljubiteljima žešćeg metal zvuka to bi moglo predstavljati veliki minus. Upravo se ti melodični heavy riffovi u pojedinim trenucima jednostavno nimalo ne uklapaju s Angelinim brutalnim vokalnim dionicama.

    Album započinje odličnim uvodnim instrumentalom “Enter The Machine“, no opet kao što sam već naveo da ne znate o kojem se bendu radi prije bi rekli da je riječ o Iron Maidenu. Zatim slijede dvije pjesme zbog kojih se isplati poslušati ovaj album: “Taking Back My Soul” i “Nemesis” već puno više nalikuju onom što se danas naziva melodic death metal, a i gitarske solo dionice tu su za svaku pohvalu.

    Od “My Apocalypse” pa do kraja albuma neprestano se izmjenjuju agresivne i melodične dionice, no tu jednostavno fali neke originalnosti i inovativnosti. Sve nekako nalikuje na kombinaciju već dobro nam poznatih Carcassa, At The Gates ili pak In Flamesa.

    “Doomsday Machine” mogao bih ocjeniti kao jedan skroz prosječni album koji nam ne donosi ništa posebno novo. Vjerojatno se neće baš svima svidjeti, no ako ga ipak odlučite nabaviti ne bojte se, nećete se razočarati.

    Muziku podržava