Još jedna šamarčina mrziteljima

Već smo dosad pisali da se svakim novim albumom HIM-a vraćaju oni koje svi vole mrziti. Poslije uspješnog “Venus Doom”, i nakon čak šest albuma i nekoliko kompilacija, vrijeme je bilo i za jedan koncert.

S obzirom kakvi bendovi i nakon kojeg kratkog roka znaju izbaciti live-izdanje, HIM su čak i dugo čekali s time. I odmah je dobro naglasiti da imaju live-album kakvog neki samo poželjeti mogu.

Punog naziva “Digital Versatile Doom: Live from the Orpheum Theatre XXXVII A.S.” ovo je koncert snimljen negdje u studenom prošle godine u Los Angelesu, i najbolji pokazatelj da je ovaj bend nadrastao ulogu ‘one hit wonder’ koju su im mnogi predviđali nakon “Poison Girl”. To sam trubio nakon zadnjeg albuma, ali ovakvim koncertom to treba opet naglasiti.

Iako i dalje ima jako puno mlađahnih fanova koji su više zaljubljeni u stav i personu frontmena Ville Valoa nego u glazbu, teško je u njima ne vidjeti da su jedni od rijetkih koji tužnu pjesmu znaju načiniti tako prokleto zaraznom. Upravo to su ovdje pokazali.

Najsvježije i najmoćnije zvuče stvari sa zadnjeg albuma (posebno “Passion’s Killing Floor“, na čiji su završni riff mnogi bendovi sigurno jako ljubomorni), ali zato će rulja uvijek frenetično popratiti njihovu verziju “Wicked Game” ili hit “Buried Alive By Love“. Čak i “Join Me in Death” s ovim vremenskim odmakom u live-verziji zvuči manje patetično.

Valo, kao predvodnik benda, već godinama muku muči s reputacijom pa neki možda neće biti spremni onog mračnog depresivca vidjeti tako veselog i razdraganog. Možda je razlog skidanje sa cuge, ali nekako ga je simpatično vidjeti kada mu se u doskočicama s članovima benda često omakne neki glupavi smijeh (uz komentar na “Right Here in My Arms” da se osjeća kao Bon Jovi).

Možda najbolji dio koncerta je “The Funeral of Hearts“, koja je popračena disco-kuglom koja tisuće svjetalaca razbacuje po cijeloj dvorani i time završava taj poznati HIM-ov romantični stav.

Sviđao vam se taj stav ili ne, ne može se pobjeći od činjenice da znaju svirati u živo i da Valo nije samo ljepuškasta statua, nego čovjek koji zna i zavrištati i prošetati se po širokom rasponu vokala.

Da se sada ne spominje set lista koja je definitivno dobra, treba naglasiti da je pakiranje CD-a jedno od najboljih i elegantnijih koje sam zadnje vrijeme držao u rukama, a sami kadrovi koncerta možda nisu toliko glazbeno nastrojeni, jer se češće pokazuje faca, nego gitara i ruke raspoloženog gitarista Mikka Lindstroma dok izvodi neku od svojih solaža.

Zato je koncertu pridružen 45-ominutni intervju s Valom na kojem priča o tome kako je već duže vrijeme napokon trijezan, o pjesmama, o bendu, ali najsimpatičnije je kada govori o svojem vegeterijanstvu, koje je ‘izabrao radi zdravlja, a ne neke političke korektnosti ili zaštite životinja’. Kada u tom trenutku kamera pokaže pepeljaru prepunu cigareta, nekako mu i ta teorija pada u vodu. Tu je i filmić o nekakvoj nagradnoj igri ‘Najveći fan HIM-a’ u kojoj je nekoliko mladih Amera dobilo priliku upoznati se s bendom (tamo nisam mogao ne primijetiti – gitarist ima ogromnu nosinu!).

Samom DVD-u društvo radi CD na kojem nema “Right Here in My Arms” (ne znam zašto), a “Sleepwaking Past Hope” je malo skresana s originalnih 10 minuta. DVD je prava stvar, a što se CD-a tiče, mogu samo preporučiti da ga preslušate sa slušalicama.

Ovo je još jedno izdanje benda koji se već godinama trsi s pribavljanjem respekta od ljudi iz metal svijeta. Iako nikako nisam odrastao uz njih i njihovu muziku, sada ih bez kompleksa gledam kao dobar bend koji me već nekoliko puta uspijevao razuvjeriti od mišljenja imputiranih od strane vječnih mrzitelja i onih koji ne mogu prihvatiti da HIM ipak nešto vrijedi. Baš sam komercijalni šupak, zar ne?!