Još jedna promjena imena, ali i pozitivan pomak

Mogao bih se osjećati kao mnogi vidovnjaci koji idu u noćnim terminima mnogih komercijalnih televizija kada je riječ o bendu Frakcija/Indigo/In-The-Go jer se dogodilo točno ono što sam i predvidio u prošloj recenziji.

Naslovom “Nekad Frakcija, danas Indigo, a sutra?” aludirao sam da bi bend mogao iznova promijeniti ime jer prošli album nije nikako sjeo, pa sam još tada smatrao da im je potrebna promjena. Ok, danas je to čisto estetske prirode jer se u osnovi čita jednako, ali je i glazbeni pomak vidljiv. Je li to samo zbog raskošnije produkcije i pjevanja na engleskom ili zaista postoji šansa za In-The-Go, vrijeme će pokazati.

Kao što sam već rekao, najveći pomak je engleski jezik jer sada bend zvuči bliže svojim uzorima (Placebo, Editorsi, mračnija strana The Killersa…), ali će im to biti i najveća mana jer je poznato kako engleski ne sjeda u državi Hrvatskoj kao glazbena osnova.

Čim sam spomenuo ove reference, jasno je da se i kod nas pomalo stvara mračnjačka synth scena koja je dosad u svijetu iznjedrila mnoga velika imena. Danas kod nas imamo mnoge takve bendove, a najbliže zvuku In-The-Goa bila bi mješavina Morsa, Grette i The Orange Stripsa. Svaki od navedenih bendova zvuči ipak mnogo sigurnije, dok Splićani moraju još malo izbrusiti svoj rad.

Najveće zamjerke bile bi poneke zvučne kulise i interpretacije koje zvuče kao da se pjevač opako muči, te su pjesme jednostavno predugačke (sličan problem imali su i White Lies na zadnjem albumu). Niz zanimljivih gitarsko-synth momenata jednostavno se zagubi u produkcijskom dijelu zbog čega smatram da bi pjesme mnogo bolje zvučale da su ostale u nešto sirovijem izdanju.

Na albumu se nalazi i nekoliko zanimljivih brojeva koji bi lakoćom mogli zavladati u radijskom eteru da ‘Hrvati vole hrvatske Engleze’, ponajprije s pjesmama kao što su “Change Feels The Same” ili “To Many Details“, dok dobar dio albuma ipak prolazi s malo forsiranim temama kojima žele pokupiti ono najbolje od svojih uzora.

Za kraj bih ostavio mali komentar za zanimljiv i jednostavan omot albuma na kojem su u unutrašnjim dijelovima posloženi svi tekstovi pjesama s malim tipfelerom u numeriranju pjesama, ali to vjerojatno nikome neće smetati, ako će uopće i primijetiti.

Naslov “We Should Be Quiet” bi nam mogao reći da In-The-Go više nemaju ništa pametnog za reći, ali slučaj je obratan, lagano se dižu i izgleda da su im svirke s inozemnim izvođačima malo pomogle u definiranju vlastitih glazbenih ideja. Daleko su još od primjerice Arctic Monkeysa, ali više to nije onaj blijedi bend s posljednjeg albuma “U ovom trenutku“.