Pain Of Salvation
Scarsick
Datum izdanja: 20.01.2007.
Izdavač: Inside Out / Trolik
Žanr: Metal
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Poznavateljima progresivne scene neću reći ništa posebno i pametno istaknem li da je Pain Of Salvation jedan od najkompleksnijih, najzanimljivijih i najinteligentnijih bendova u svom fahu, a možda i šire. Samim tim i jedan od onih koji s pravom nosi etiketu progresije u svojem opisu. POS sa svakim svojim novim albumom pomiče granice, i u svojim, uglavnom konceptualnim djelima, uvijek donosi nešto novo, nešto drukčije, svježije, inovativnije.
U stvari, sve se navedene karakteristike uglavnom tiču glavnog lika ove priče, Daniela Gildenlöwa, koji je i u slučaju “Scarsicka”, šestog albuma benda, dokazao svu raskoš svojeg talenta. Skladao, pisao, pjevao, a k tome još i svirao gitare i bas. Iako, ne treba izostaviti niti zasluge ostalih članova; Johan Hallgren (guitara, vokali), Fredrik Hermansson (klavijature, vocali) i Johan Langell (bubnjevi, vokali).
A što se tiče razlika između predzadnjeg albuma “BE” i “Scarsick“, njih ima podosta. Naime, i dok se “BE” vrtio oko progresivnog rocka nadopunjenog klasikom, folkom i jazzom, “Scarsick” je puno oštriji album, s daleko više heavy, a i elektro utjecaja, i sa strukturalnijim, kompleksnijim kompozicijama, u kojima ima neusporedivo više ‘događanja’.
Tako prva pjesma “Scarsick” sadrži puno utjecaja progresivnog rock/metala, s izmjenom baladnog, srednjeg i brzog ritma, orijentalnim back vokalima, heavy riffovima, a u uvodu je podređena elektronici.
Multistrukturalna “Spitfall” definitivno je najzanimljivija i najneobičnija pjesma na albumu. Uz progresivne karakteristike, u kojima se, u baladno/srednjebrzim melodičnim ritmovima izdvajaju heavy riffovi i krasni klavijaturistički passagei, u nekim vokalnim dijelovima se ‘rapa’ i ‘hip hopa’. Doista čudno, ali nadasve zanimljivo. Rockerima i metalcima zasigurno neprihvatljivo, ali u slučaju POS-a eksperimentalno uspješno, možda malo i po uzoru na Faith No More.
Ritmove mijenja i “Cribcaged“, stvar koja je u prvom dijelu balada s upečatljivim gitarističkim i piano akustikama i back vokalima, da bi se u drugom, žešćem dijelu, isticale melodiozne solaže, te uvodni i završni dječji ‘gugut’.
U kategoriju zanimljivih, neočekivanih i za POS neuobičajenih pjesama spadaju “Amerika“, heavy-pop-rock naslov, prepun harmonija i melodija, dvoglasnog pjevanja, piano izvedi, a u konačnici i laganog utjecaja countrya, pa i pozitivnog mini kaosa u stilu System Of A Down.
“Disco Queen” je, kako joj i naslov govori, disco pjesma, s uporištem na disco ritmove s kraja sedamdesetih, i muško/ženskim vokalnim suradnjama u stilu Boney M. No, to nije njezin kompletan opis, obzirom da uz disco, ima i puno progressive rock karakteristika, a da bi postala plesački hit ipak joj nedostaje kontinuiranije brzine, više jednostavnosti, a manje stila. Nešto kao u slučaju Kissa i “I Was Made For Loving You”.
Istaknimo još i “Kingdom Of Loss“, neoprogresivnu baladu u stilu Marilliona, te “Flame Of The Moth“, jednu od najčvršćih pjesama, u kojoj se vokali nisu posramili niti oštrijih, scream izvedbi. A, kao i u svim POS albumima, i u ovom je slučaju jedna od naposebnijih karakteristika kristalna, tečna, klinička produkcija, koja je uvelike pomogla u objedinjavanju naoko nespojivih elemenata u skladnu, tečnu i točnu cjelinu.
Iako ne spadam u kategoriju zagriženih, (pre)velikih fanova ovog benda, pratim ga od početaka, i moram definitivno, opet priznati, da se, kao što je izneseno u uvodu, radi o jednom od najuniverzalnijih i najkarizmatičnijih progresivnih bendova, koji u kontinuitetu objavljuje odlične albume. I koji, usprkos tome, nikako da zasjedne na mjesto koje mu pripada.
Ne kažem da nisu respektirani, ali, prema onome što i kako rade, ipak nedovoljno. Nadam se da će ovaj album donijeti daljne pozitivne pomake u razmišljanjima među progresivnom publikom, pogotovo među onom koja ih doživljava kao kopije Dream Theatera, što ni u kom slučaju nije točno.