Još jedan korak naprijed

    1960

    Pain Of Salvation

    Scarsick

    Datum izdanja: 20.01.2007.

    Izdavač: Inside Out / Trolik

    Žanr: Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Scarsick
    2. Spitfall
    3. Cribcaged
    4. America
    5. Disco Queen
    6. Kingdom Of Loss
    7. Mrs Modern Mother Mary
    8. Idiocracy
    9. Flame To The Moth
    10. Enter Rain

    Poznavateljima progresivne scene neću reći ništa posebno i pametno istaknem li da je Pain Of Salvation jedan od najkompleksnijih, najzanimljivijih i najinteligentnijih bendova u svom fahu, a možda i šire. Samim tim i jedan od onih koji s pravom nosi etiketu progresije u svojem opisu. POS sa svakim svojim novim albumom pomiče granice, i u svojim, uglavnom konceptualnim djelima, uvijek donosi nešto novo, nešto drukčije, svježije, inovativnije.

    U stvari, sve se navedene karakteristike uglavnom tiču glavnog lika ove priče, Daniela Gildenlöwa, koji je i u slučaju “Scarsicka”, šestog albuma benda, dokazao svu raskoš svojeg talenta. Skladao, pisao, pjevao, a k tome još i svirao gitare i bas. Iako, ne treba izostaviti niti zasluge ostalih članova; Johan Hallgren (guitara, vokali), Fredrik Hermansson (klavijature, vocali) i Johan Langell (bubnjevi, vokali).

    A što se tiče razlika između predzadnjeg albuma “BE” i “Scarsick“, njih ima podosta. Naime, i dok se “BE” vrtio oko progresivnog rocka nadopunjenog klasikom, folkom i jazzom, “Scarsick” je puno oštriji album, s daleko više heavy, a i elektro utjecaja, i sa strukturalnijim, kompleksnijim kompozicijama, u kojima ima neusporedivo više ‘događanja’.

    Tako prva pjesma “Scarsick” sadrži puno utjecaja progresivnog rock/metala, s izmjenom baladnog, srednjeg i brzog ritma, orijentalnim back vokalima, heavy riffovima, a u uvodu je podređena elektronici.

    Muziku podržava

    Multistrukturalna “Spitfall” definitivno je najzanimljivija i najneobičnija pjesma na albumu. Uz progresivne karakteristike, u kojima se, u baladno/srednjebrzim melodičnim ritmovima izdvajaju heavy riffovi i krasni klavijaturistički passagei, u nekim vokalnim dijelovima se ‘rapa’ i ‘hip hopa’. Doista čudno, ali nadasve zanimljivo. Rockerima i metalcima zasigurno neprihvatljivo, ali u slučaju POS-a eksperimentalno uspješno, možda malo i po uzoru na Faith No More.

    Ritmove mijenja i “Cribcaged“, stvar koja je u prvom dijelu balada s upečatljivim gitarističkim i piano akustikama i back vokalima, da bi se u drugom, žešćem dijelu, isticale melodiozne solaže, te uvodni i završni dječji ‘gugut’.

    U kategoriju zanimljivih, neočekivanih i za POS neuobičajenih pjesama spadaju “Amerika“, heavy-pop-rock naslov, prepun harmonija i melodija, dvoglasnog pjevanja, piano izvedi, a u konačnici i laganog utjecaja countrya, pa i pozitivnog mini kaosa u stilu System Of A Down.

    Disco Queen” je, kako joj i naslov govori, disco pjesma, s uporištem na disco ritmove s kraja sedamdesetih, i muško/ženskim vokalnim suradnjama u stilu Boney M. No, to nije njezin kompletan opis, obzirom da uz disco, ima i puno progressive rock karakteristika, a da bi postala plesački hit ipak joj nedostaje kontinuiranije brzine, više jednostavnosti, a manje stila. Nešto kao u slučaju Kissa i “I Was Made For Loving You”.

    Istaknimo još i “Kingdom Of Loss“, neoprogresivnu baladu u stilu Marilliona, te “Flame Of The Moth“, jednu od najčvršćih pjesama, u kojoj se vokali nisu posramili niti oštrijih, scream izvedbi. A, kao i u svim POS albumima, i u ovom je slučaju jedna od naposebnijih karakteristika kristalna, tečna, klinička produkcija, koja je uvelike pomogla u objedinjavanju naoko nespojivih elemenata u skladnu, tečnu i točnu cjelinu.

    Iako ne spadam u kategoriju zagriženih, (pre)velikih fanova ovog benda, pratim ga od početaka, i moram definitivno, opet priznati, da se, kao što je izneseno u uvodu, radi o jednom od najuniverzalnijih i najkarizmatičnijih progresivnih bendova, koji u kontinuitetu objavljuje odlične albume. I koji, usprkos tome, nikako da zasjedne na mjesto koje mu pripada.

    Ne kažem da nisu respektirani, ali, prema onome što i kako rade, ipak nedovoljno. Nadam se da će ovaj album donijeti daljne pozitivne pomake u razmišljanjima među progresivnom publikom, pogotovo među onom koja ih doživljava kao kopije Dream Theatera, što ni u kom slučaju nije točno.

    Muziku podržava