Još jedan klasik filadelfijskih legendi

Hvaljena američka grupa The Roots okupljena oko rappera Black Thoughta (Tariq Trotter) i bubnjara Questlovea (Ahmir Thompson) već je dvadeset godina prisutna na hip-hop sceni. Njihova fuzija rap i jazz glazbe vrlo je prepoznatljiva, a činjenica da većinu glazbenog materijala odsviraju uživo donijela im je mnoge pohvale mainstream kritike, između ostalog i četiri nagrade Grammy. “Rising Down” njihov je osmi studijski album, prirodni nasljednik odličnog “Game Theory” iz 2006. godine.

Materijal započinje snimljenim zapisom svađe između grupe i njihove bivše izdavačke kuće Geffen Records, koja savršeno najavljuje njihov možda i najžešći album do danas.

Borba protiv industrije, politički intonirani tekstovi, sve ono po čemu znamo The Roots može se naći i na njihovom recentnom uratku, s tom razlikom što je njihova glazba na trenutke energičnija i frenetičnija nego ikada prije.

Posebice se to odnosi na prvu polovicu albuma koju otvara sjajna naslovna pjesma u kojoj svoju viziju svijeta i problema današnjice iznose podjednako sjajni Mos Def, Styles P (The Lox) i, naravno, Black Thought.

Bez trenutka predaha na nju se nastavlja jedna od ponajboljih stvari “Get Busy“, osobni obračun s glazbenom industrijom s također sjajnim Peedi Peedi i stalnim suradnikom Dice Raw. “75 Bars” predstavlja Black Thoughta u sjajnom izdanju, čovjek sam nosi cijelu pjesmu kao da želi dokazati da je nepravedno potcjenjivan u odnosu na recentne zvijezde hip-hopa. Kad se njegovoj žestini na mikrofonu pridoda minimalistička glazbena podloga i sjajni bubnjevi Questlovea dobiveni rezultat nikako ne može razočarati.

The Rootsi malo ipak usporavaju tempo s “Criminal“, osobnim razmišljanjima o životu afroamerikanaca na granici kriminala, a u kojoj se Black Thoughtov izričaj ističe kao mnogo sofisticiraniji od onog ostala dva gostujuća MC-a.

Sjajan ritam i glazba na “I Will Not Apologize” podsjeća na zlatno doba američkog soula i funka, dok “I Can’t Help It” žanrovski koketira s elektronikom čiji se zvuk odlično slaže s tematikom i tekstom pjesme. Najjači adut pjesme “Singing Man” je dopadljiv pripjev koji u drugi plan gura tekst koji je, ruku na srce, pomalo pretenciozan.

Slijedi “Unwritten“, polagani uvod u još jednu odličnu stvar “Lost Desire“. Politički intoniran bunt protiv sistema i vlasti u SAD-u sjajno redom opisuju Malik B. i Talib Kweli, a pjesmu jednakim žarom zatvara Black Thought.

“The Show” je posveta old-school hip-hopu i glazbenom putu grupe i potencijalni hit “Rising Up” koji su Black Thought i Malik B. iskoristili kako bi malo ‘nahvalili’ svoje mogućnosti. Zanimljivo je da su čak i od te prežvakane teme, koja je sastavni dio cijelog žanra, The Roots sposobni napraviti odličnu stvar.

“Birthday Girl” je njihov pokušaj da stvore još jedan megahit, pomalo nepotrebno poigravajući se s pop glazbom. Nije niti blizu legendarne “The Seed (2.0)” što im je, i više nego očito, bio cilj. Druga bonus pjesma “The Grand Return” ipak popravlja dojam i zaokružuje jedan od najboljih hip-hop albuma ove godine.

“Rising Down” je samo jedno u nizu sjajnih izdanja filadelfijske hip-hop grupe koja već godinama uspješno plovi na granici mainstreama i undergrounda. Recenziju ću zaključiti slično kao i prošlu, u nadi da će The Roots uskoro posjetiti i naše krajeve jer, unatoč činjenici da Snoop Dogg u Zagreb dolazi sa čak četrnaest glazbenika, ipak su oni hip-hop live act broj 1.