Još jedan album koji olakšava odsutnost SOAD

Isto kao što je i Serj Tankian na svoj način pokazao što mu je na pameti kada nije u System Of A Down, tako je i Daron Malakian složio svoj bend. Istina, u Scars On Broadway svira i bubnjar John Dolmayan, ali činjenica je da gitarist radi svu muziku, producira, pjeva i svira sve instrumente (osim bubnjeva).

Sve u svemu, dobili smo još jedan bend nastao radi nekakvog zasićenja i skroz zabavnu ploču.

Puno više žestoki rock nego metal, Scars On Broadway zanimljiv je radi puno stvari. Jedna od važnijih (barem meni) je da Malakian ovdje pjeva cijeli album, ali i da je to očekivano.

Za razliku od SOAD, gdje me totalno živciralo što se gura na mikrofon pored talentiranijeg i dovoljnog za taj posao – Serja. Iako po povremenoj ludosti i frenetičnosti podsjeća na SOAD, ovo je album s puno raznolikijim utjecajem. Od metala, prljavog punka, eksperimentalnijih dijelova, pa sve do klavijaturama okupanih new wavea i puno classic rocka.

Ono što mi je palo na pamet slušajući album, potvrdilo mi se kada sam malo ‘proguglao’ o počecima ovog benda – Casey Chaos. Vokal Amena sa svojom ludošću i metalnim punkom puno puta mi se stvorio pred očima, pa se nekoliko stvari može povezati i s njima (“Exploding/Reloading“), ali zanimljivo je da se neke stvari i nastale u vrijeme kada je upravo on bio član tadašnjeg projekta (još se nije ovako zvao).

Neke pak zvuče kao lošiji dijelovi albuma “Toxicity” (recimo “Funny“), a “Stoner-Hate” ima brutalni riff koji su me također podsjetio na SOAD.

Singl “World Long Gone” ima i užasno zarazni ritam i slušljive melodične dijelove. To je ono što krasi ovaj bend, da se igraju i s teatralnim pjevanjem, ali i mirnijim stvarima koje nalikuju na nešto netipičnije power balade (“Babylon” i “Insane“).

Najspecifičnija je “Chemical” s dosta elektronskih dijelova i klavijatura, ali opet ima i ritmičan dio, poznato meketavo pjevanje (najčešće o pohlepi i današnjem svijetu) i lude riječi “When I say fuck the world/Let’s get ready to rock/As I piss on your face/While you suck on my cock“, zanimljiva je i laganica “3005” sa slide-gitarom, a definitivno najveće iznenađenje su blast beatovi na “Cute Machines“.

Prvi singl “They Say“, napokon po mom guštu, stavljen je na kraj albuma i to mi je skroz fora i hrabra stvar. Inače, super pjesma.

Stvari su dosta uravnotežene, nekada čak i međusobno preslične (lagane s laganima, glasne s glasnima), ali činjenica je da je ovo album s nekoliko super stvari, ali ne i cjelokupno nezaboravan.

Recimo da muzika očekivano podsjeća na SOAD, ali s puno više melodija (posebno pjevanje), pa čak i s malo više komercijalnih trenutaka, unatoč činjenici da bi ovo prije trebali nazvati punkom i starim rockom, začinjenim modernom žestinom.

Isto kao i u slučaju Serj Tankiana i njegovog solo albuma, i Scars On Broadway nam dosta olakšavaju činjenicu da je System of a Down trenutno na nedefiniranom čekanju.

Kad slušamo Serja i SoB uvijek poželimo nešto od ovog drugog, ali zato se i jesu malo razišli. No očito su dovoljno kvalitetni likovi da i dalje rade dobru mjuzu.