Još jedan album Deicidea

Jedan od najprovokativnijih metal bendova svih vremena objavio je nedavno svoj deseti studijski album, a kako to kod njih obično i biva, pun je mržnje prema svemu što je kršćansko.

Pun ekstremnih razmišljanja, jednako kao i glazbenih formulacija,
počevši od stvoritelja neba i zemlje, preko njegovog sina i svih
kršćana.

Gledano s glazbene strane, album je brz, čak i dosta melodiozan, žestok i brutalan do krajnjih granica, kao i gotovo svi prethodni albumi s iznimkom “The Stench of Redemption”, koji je po mnogo čemu najbolji njihov album. Prvenstveno zbog sveukupnih gitarističkih dionica i jer je odsviran od strane dvojice vrhunskih gitarista, Jacka Owena i Ralpha Santolle, pun melodičnih solaža koje se pretvaraju u gotovo pijevne terce.

Ovaj album ne može se svrstati u kategoriju naj-izdanja, već bi ga se dalo definirati kao jedan u nizu deicideovskih studijskih albuma, koji su napravljeni po već davno oprobanom receptu desetak kratkih i oštrih in-your-face pjesama u trajanju od tridesetak i nešto minuta, ali i vjerojatno s najboljim soundom kojeg je bend ikada imao.

Kako to u mnogim studijskim death-metal albumima obično i biva, tako je i na ovom prva pjesma rasturačina do boli, i naravno udarna na albumu, k tome još i naslovna – “To Hell With God“. Nakon četiri minute koliko traje, kraj vas ostaje pustoš i imate osjećaj da već znate kako bi otprilike trebao izgledati Armaggedon, pogotovo ako ju odmah glasno slušate.

Nakon nje ide “Save Your“, početno solo bubnjanje Stevea, koji osim što je izuzetan bubnjar isto toliko je i dobar čovjek, u što su se mogli uvjeriti i hrvatski fanovi, za razliku od prepotentnog i krajnje bezobraznog frontmena Glena Bentona, koji je odavno izjavio da ne treba potporu fanova (tu izjavu mu ne opraštam dok sam živ). Pjesma nije toliko razarajuća kao naslovna, ali su zato bubnjarske dionice fenomenalne. Totalni lom!

Od preostalih dale bi se još izdvojiti “Angels of Hell” i “Hang In Agony Until You’re Dead“, pjesma vrlo promjenjivog tempa, od najsporijih dionica, preko odličnih solaža, do manijakalnog Glenovog urlanja i nabijanja po bubnjevima do krajnjih granica izdržljivosti.

Uglavnom, ovaj je album najbolje svrstati u rubriku ‘još jedan Deicidea u nizu’. To je i njegov završni opis.