Jonathan: Impresivan i monumentalan diptih

Poprilično iščekivani album “To Hold” riječkih Jonathan stigao je godinu dana nakon svojeg prethodnika “To Love”. Bend očigledno ne propušta iskoristiti sve beneficije kreativnog elementa u kojem se nalazi pa tako, baš kao i “To Love”, njegov direktan nastavak “To Hold” ne razočarava ni najmanje, a u određenim segmentima zbilja ugodno i iznenađuje. Baš kao što je “To Love” napravio hvale vrijedan odmak od debitantskog “Bliss”, tako je i “To Hold” napravio određeni odmak od “To Love”. Kad se sve sve zbroji i oduzme, Jonathan zasad u diskografiji imaju tri impresivna albuma, koji jedan od drugog suptilno odudaraju, ali identitet i vizija benda ostali su netaknuti.

Moglo bi se reći da je “To Hold” sa svježim idejama nastavio tamo gdje je “To Love” počeo gubiti na snazi (osobno me nije oduševila primjerice “Alisson”) te za razliku od svog prethodnika cjelovitije je ostvarenje, bez puno praznog hoda od početka do kraja. Osam novih pjesama čine kolekciju koja se doima poput svojevrsnog raspleta priče, finala, točke na ‘i’. Osjećaj zaokruživanja cjeline doprinosi i promjena senzibiliteta. Dok je albumom “To Love” dominirao mračniji i više melankoličan ugođaj, “To Hold” donosi val svježine i svojom atmosferom imperativ stavlja na obvezno dodavanje gasa na putu prema novom, nepoznatom i uzbudljivom.

To se može osjetiti već u uvodnoj “Way To Go” koja obećava mnogo. A to se obećanje tijekom albuma i ispunjava, pa tako već sa “Seasons” Jonathan pogađa direktno ‘u sridu’. Zarazni ritam i skup sjetnih melodija otvaraju horizonte za neke sretnije poglede, a kojih na “To Love”, sasvim opravdano, nije bilo u izobilju. Hrabar stilski zaokret bend čini na izvrsnoj “I Never Meant To Be There” (čujem li ja to Briana Ferryja?), dok povratak na post-punk energiju debitantskog “Bliss” osigurava “Something To Cry About”. Rekao bih da je taj povratak i najslabija točka albuma. Premda pjesma svojom energijom razara, nikakva energičnost izvedbe ne može se mjeriti s onim što donosi primjerice “I Don’t Mind” izvedena u duetu sa sjajnom Lovely Quinces ili još bolje – “Monkeys” koja album dovodi do potpunog vrhunca. Ako bi se iz nekog suludog razloga baš morala birati najbolja pjesma Jonathana, svoj bih glas bez previše razmišljanja dao pjesmi “Monkeys”. Ritam, vokal, tekst, harmonika… “Monkeys” je bez dileme pjesma godine.

Synthom pojačan plesnjak “Wake Up Call” razbija inertnost i obećava paklen provod na koncertima, dok završna “Gone” donosi privremeni smiraj kao i dozu sjete, samo dodatno razbijajući bilo kakvu moguću monotoniju Jonathanovog izričaja.

Ne bih previše ulazio u diskusiju o tome na koji bend ovdje Jonathan ‘vuče’ tj. od koga direktno ili indirektno preuzimaju ideje. Jasno je da, kao i mnogi drugi, uspješno stoje na ramenima drugih glazbenika i bendova. Ti drugi (inozemni) bendovi ili su istinski divovi ili su oni kojima je pošlo za rukom da naiđu na oveće odobravanje od glazbeno manje zahtjevne publike. Ovim prvima Jonathan skupinom ideja svakog novog izdanja diše za vratom, dok ove druge, što se tiče autora ovih redaka, itekako nadmašuju.

“To Love” i “To Hold” izdanja su koja, svako na svoj način, debelo pojačavaju dojam kvalitete domaće rock scene. Mogao je to biti dvostruki album, ali, eto, nije. Valjda su oskudne diskografske prilike htjele da to bude impresivan i monumentalan diptih – dokaz vrhunske rock muzike zaglavljene u slijepom crijevu iritantno zvanom ‘ovi prostori’.