Jesen tek stiže ‘koralji moji’…

Kako sami za sebe kažu, The Coral su indie rock/neo-psychodelia bend, nastao 1996. kad su dečki tek zakoračili u pubertet. Septet iz Hoylake-a (VB) čine James Skelly (gitara/vokal), Ian Skelly (bubnjevi), Nick Power (klavijature), Bill Ryder-Jones (gitara/truba), Lee Southall (gitara/vokali) i Paul Duffy (bas/sax).

“The Invisible Invasion” njihov je četvrti studijski album, iako
bi, i nakon petog preslušavanja istog, čovjek lako mogao zaključiti da
je, recimo, drugi. Barem Jamesu Skellyu.Uvodna “She Sings The Mourning” na prvu loptu zvuči obećavajuće – živahno, zaraznog ritma i prepoznatljivog britanskog zvuka. No što pjesme dalje odmiču, njegov vokal (kao i prateći) postaje zamoran i baca crnu mrlju na ostatak glazbenika u koraljnoj družbi čija bi se svirka u nekoj drugoj postavi možda i mogla podvaliti pod neloš indie/psy/surf rock s primjesama glazbe ’60-ih. Jamesova sramežljiva pjevušenja bez neki većih osilacija u tonalitetu, bez ikakvih emocija – pjesme zvuče krajnje neiskreno i površno.

Osim već navedene “She Sings…” i aktualnog singla “In The Morning“, koji samo zvuči veselo, sve ostale stvari na albumu silno su tugaljive, melankolične i plačljive – dečki su očito jako usamljeni na svom otoku, jer i kad si date malo truda pa poslušate tekstove, shvatit ćete da se uglavnom radi o nekome ili nečemu što odlazi, ili čega već dulje vrijeme nema pa su onda žalosni…

“The Invisible Invasion” svjetlo je dana ugledao pred ljeto, što je definitivno bio krivi tajming za The Coral, budući da sveukupna atmosfera na albumu više odgovara jesenskim kišama i maglama. Čisto sumnjam da će se ovaj album naći na nečijem Top 5 popisu ‘muzike za auto na putu prema moru’, pa toplo preporučam da ga, ako vam dopadne u ruke, spremite u ladicu do konca rujna i onda mu date drugu priliku. Barem ću ja tako učiniti.